Medina Azahara

Madinat az-Zahra (دينة الزهراء), ,,Zahrin grad'' u prijevodu, nalazi se 8 kilometara udaljena od grada Kordobe.
Službeni i privatni život kordopskih emira odvijao se u starom Alcazaru, koji je bio u središtu grada. Emir Abd ar Rahman III. proveo je ondje dvadeset godina. Kada se 936. godine proglasio kalifom, osnovavši Kordopski kalifat, odlučio je svoj dvor premjestiti iz grada u okolicu. Na jednom obronku Sierre Morene, dao je graditi novu rezidenciju. Prema polulegendarnim izvještajima, jedna njegova ljubavnica po imenu Zahra priskrbila mu je za gradnju značajan novac, sa željom da se rezidencija nazove po njoj i da njezina bista stoji na ulazu.
Treba znati da je tada arapska kultura u Španjolskoj bila na svom političkom, gospodarskom i kulturnom vrhuncu, a da je vladarev dvor bio najsjajniji izdanak te kulture. Ovu činjenicu treba uzeti u obzir i kada se govori o novcu utrošenom u gradnju - radilo se o trećini državnih prihoda, a iznos je na kraju bio oko 1.8 milijuna zlatnih denara.

Kompleks je bio građen dotad neviđenim intenzitetom - prema izvještajima istočnjačkih kroničara, koji su, doduše bili skloni pretjerivanju, na gradnji je radilo 10 000 graditelja, svaki sa 12 pomoćnika. Bilo je ugrađivano 6000 kamenih blokova dnevno, 4313 stupa donesena su iz antičkih ruševina u Španjolskoj i susjednoj Africi (ponajprije iz Kartage, iz koje ih je upotrijebljeno 1013), a iz Konstantinopolisa (Carigrada) stiglo ih je 140. Potvrđeno je međutim, da je džamiju gradilo 300 zidara, 200 stolara i 500 drugih radnika i da je bila gotova za 48 dana. Rezidenciju je okruživao zid koji je na pravcu sjever-jug bio dug oko 750, a na pravcu istok-zapad 1500 metara. Unutar zida bile su prostorije službene i privatne prostorije vladara, stanovi posluge, ali i najistaknutijih predstavnika uprave i vojske.

U gradnju su bile uključene i druge države - bizantski car Stjepan Lakapen poslao je neke rijetke materijale i visokokvalificirane stručnjake za izradu keramičkih predmeta i mozaika, a iz zapravo neprijateljske, fatimidske Kartage stigle su fino obrađene mramorne ploče i stupovi antičke ruševine, građeni od crvenog i zelenog mramora. Rijetke materijale, dragocjene predmete, umjetnička djela i drugo dao je Abd ar Rahman nabavljati po cijelom poznatom svijetu, rekavši poslanicima da ne mari za cijenu. U raritete su tako spadale rijetke egzotične ptice za njegove raskošne krletke, kao što je u Bagdadu bilo moderno u vrijeme velikih abasidskih vladara. Abasidski utjecaj pokazuju i pravokutni bazeni za obredna kupanja sa svojim motivima životinja. U ruševinama je nađeno i mnoštvo predmeta od glazirane keramike mezopotamskoga porijekla, koji prikazuju životinje i plesačice s kovrčastom kosom koja im pada preko lica - tipično za keramiku palače u Samari. Tu su i medaljoni od slonove kosti koji prikazuju scene ljudi i životinja što podsjeća na umjetnost kod, također neprijateljskih, bagdadskih kalifa. Tako Medina Azahara predstavlja spoj istočnjačkih i sredozemnih kulturnih elemenata 10. stoljeća. Sve ovo govori da umjetnost ne priznaje političke granice ni loše odnose. Abd ar Rahman preselio je dvor u Medinu Azaharu 945. godine, iako još neki objekti nisu bili završeni - to je učinio njegov sin Hiršam II.

Kako je spomenuto, kultura ne poznaje političke granice, ali njih nažalost ne poznaje ni nekultura - samo nekoliko desetljeća nakon dovršenja, Berberi iz sjeverne Afrike zadali su smrtni udarac Kordopskom kalifatu, opustošivši, naravno, i njegovo središte. Ono što je ostalo nakon njihovog pljačkanja i paleža (a bili su također muslimani), nije izmaklo pljačkanju nakon preuzimanja ovog područja od strane katoličke vojske. Na ovom je mjestu bio utemeljen i samostan. Građanski ratovi koji su krajem srednjeg vijeka pustošili Španjolsku, dovršili su uništenje.

Arheolozi su ruševinu nekad raskošnog dvora otkrili 1910. godine. Odmah su počeli radovi na njezinom otkopavanju, a 1923. otkriveni su ostaci proglašeni spomenikom kulture. Kako prema procjeni stručnjaka ono što je ,,preživjelo'' nije zadovoljavalo predodžbu o nekadašnjem stanju, restauratori su se odlučili na značajnu dogradnju. Tako je 1990-tih dograđen značajan dio, a koliko je sve to vjerno reproduciranje davnoga sjaja, pokušajte prosuditi sami - krenite u virtualnu šetnju Medinom Azaharom!