Sveučilište u Zagrebu

Prirodoslovno-matematički fakultet

Geografski odsjek

Marijan Biruš

PROMJENA CENTRALNIH FUNKCIJA SATELITSKIH GRADOVA ZAGREBA

U RAZDOBLJU 1991.-2001.

Magistarski rad

Predložen Geografskom odsjeku

Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

radi stjecanja akademskog stupnja

magistra prirodnih znanosti geografije

Zagreb, 2008.

TEMELJNA DOKUMENTACIJSKA KARTICA

Sveučilište u Zagrebu                                                                              Magistarska teza

Prirodoslovno-matematički fakultet

Geografski odsjek

PROMJENA CENTRALNIH FUNKCIJA SATELITSKIH GRADOVA ZAGREBA

U RAZDOBLJU 1991.-2001.

MARIJAN BIRUŠ

Geografski odsjek

Prirodoslovno-matematičkog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Marulićev trg 19/II

10 000 Zagreb

Sažetak: Rad istražuje promjene centralnih funkcija trgovine, školstva, kulture, uprave i pošte u međupopisnom razdoblju 1991.-2001.. Budući da je u tom razdoblju Zagrebačka aglomeracija, kao i cijela Republika Hrvatska, doživjela izrazite demografske, gospodarske i društvene promjene, rad istražuje što se u tome razdoblju dogodilo s centralnim funkcijama. Zagrebačka aglomeracija populacijski je narasla, ali infrastruktura nije pratila taj rast. Rad ispituje hipotezu da je satelitizacija utjecala na razvoj centralnih funkcija. Na razvoj centralnih funckija utječe čitav niz činitelja, a ponajprije su to procesi unutar Zagrebačke aglomeracije: njezin razvojni tijek od centraliziranog do decentraliziranog stupnja razvoja kojega ima danas. Najviše se razvila funkcija trgovine jer se zbog društveno-gospodarske tranzicije i zbog povećane automobilizacije njezin razvoj prostorno disperzirao.

Ključne riječi: centralne funkcije, satelitizacija, satelitski grad, suburbanizacija, Zagrebačka aglomeracija

 

131 stranica, 21 slika, 28 tablica, 74 literaturna navoda

Mentor: dr.sc.Aleksandar Toskić, izvanredni profesor

Ocjenjivači: dr.sc. Dražen Njegač, izvanredni profesor

                    dr.sc. Aleksandar Toskić, izvanredni profesor

                    dr.sc. Nenad Pokos, viši znanstveni suradnik

BASIC DOCUMENTATION CARD

University of Zagreb

Faculty of Science                                                                                             Master's thesis

Department of Geography

 

CHANGES IN CENTRAL FUNCTIONS OF ZAGREB SATELLITE TOWNS IN THE PERIOD 1991-2001

Marijan Biruš

Faculty of Science

Department of Geography

Marulićev trg 19/II

Abstract: This thesis researches the central functions such as trade, schools, culture, administration and post offices in 1991-2001 intercensal period. In that period, Zagreb agglomeration, and the whole Croatia as well, underwent significant demographic, economic and social changes; therefore, the aim of this thesis was to research what happened to central functions. Zagreb agglomeration recorded population growth, but the infrastructure development did not follow that growth. The thesis questions the hypothesis that the development of satellite towns influenced the development of central functions. A number of factors influence the development of central functions, particularly the processes within Zagreb agglomeration – its development from centralized to decentralized level that is present today. The most important factor was trade, because its development dispersed spatially due to socio-economic transition and increased use of automobiles.

131 pages, 22 figures, 28 tables, 74 references, original in Croatian

Thesis deposited in National and University Library – Zagreb, Hrvatske bratske zajednice 3, Zagreb, Croatia

Key words: central functions, satellite town, suburbanization, Zagreb urban region

Supervisor: Aleksandar Toskić, PhD, Associate professor

Reviewers: Dražen Njegač, PhD, Associate professor

                   Aleksandar Toskić, PhD, Associate professor

                   Nenad Pokos, PhD, senior scientific researcher

Sadržaj

1.   Uvod...................................................................................................................................3

                  1.1.Predmet istraživanja.........................................................................................3

                  1.2. Dosadašnja istraživanja...................................................................................4

                  1.3. Cilj i zadaci.....................................................................................................7

                  1.4. Hipoteza..........................................................................................................8

                  1.5. Metode............................................................................................................9

2.   Centralne funkcije............................................................................................................10

                  2.1. Pojam centraliteta i centralnih funkcija.........................................................10

                         2.1.1. Hijerarhija centralnih funkcija............................................................11

3.   Procesi u Zagrebačkoj aglomeraciji kao činitelji razvoja centralnih funkcija satelitskih

      gradova.............................................................................................................................16

                  3.1. Položaj Zagreba u urbanom sustavu Hrvatske..............................................16

                  3.2. Zagrebačka aglomeracija..............................................................................20

                  3.3. Razvojne faze Zagrebačke aglomeracije......................................................23

                            3.3.1. Industrijska razvojna faza................................................................24

                            3.3.2. Kasna (prijelazna) industrijska razvojna faza..................................25

                            3.3.3. Poslijeindustrijska (metropolitanska) razvojna faza........................30

                  3.4. Suburbanizacija.............................................................................................35

                            3.4.1. Suburbanizacija Zagrebačke aglomeracije.......................................36

                  3.5. Satelitizacija..................................................................................................39

                            3.5.1. Pojam satelitizacije..........................................................................39

                                      3.5.1.1. Satelitizacija kao prevladavajući oblik razvoja

                                                        aglomeracija u Hrvatskoj i svijetu.................................41

                            3.5.2. Satelitizacija kao oblik suburbanizacije Zagrebačke

                                           aglomeracije................................................................................44

                            3.5.3. Kriteriji određivanja satelitskih gradova..........................................46

                            3.5.4. Specifičnosti satelitskih gradova......................................................47

                                      3.5.4.1. Dugo Selo............................................................................48

                                      3.5.4.2. Sesvete................................................................................49

                                      3.5.4.3. Velika Gorica......................................................................50

                                      3.5.4.4. Samobor..............................................................................51

                                      3.5.4.5. Zaprešić..............................................................................53

                            3.5.5. Razvoj satelitskih gradova...............................................................54

                                      3.5.5.1. Promjena broja stanovnika..................................................56

                                      3.5.5.2. Aktivno i zaposleno stanovništvo po djelatnostima i

                                                         sektorima djelatnosti.....................................................58

                                      3.5.5.3. Razvoj prometne infrastrukture..........................................60

                   3.6. Dnevne migracije.........................................................................................66

                   3.7. Stupanj automobilizacije..............................................................................70

4. Centralne funkcije satelitskih gradova Zagreba.................................................................77

                   4.1. Trgovina.......................................................................................................77

                          4.1.1. Trgovina hranom................................................................................79

                          4.1.2. Trgovina odjećom i obućom..............................................................85

                          4.1.3. Trgovina tehničkom robom................................................................90

                   4.2. Školstvo........................................................................................................95

                   4.3. Kultura.......................................................................................................103

                          4.3.1. Knjižnice..........................................................................................103

                          4.3.2. Kinematografi..................................................................................108

                          4.3.3. Radio................................................................................................112

                   4.4. Uprava........................................................................................................114

                   4.5. Pošta...........................................................................................................116

                   4.6. Opći zaključci ankete.................................................................................118

 5. Zaključak.............................................................................................................................121

 Popis  slika..........................................................................................................................125

 Popis tablica.......................................................................................................................127

 Literatura..............................................................................................................................129

 Izvori....................................................................................................................................131

Sažetak.................................................................................................................................132

Summary..............................................................................................................................134

1. Uvod

1.1.Predmet istraživanja

Predmet istraživanja u ovoga rada je razvoj centralnih funkcija satelitskih gradova Zagreba u međupopisnom razdoblju 1991.-2001.. Budući da su se tijekom posljednjeg međupopis-nog razdoblja odvijali vrlo dinamični socio-ekonomski i prostorni procesi, dobro je istražiti koje su pojave i procesi postojali u najvećoj aglomeraciji u Hrvatskoj. Prijelaz s planskoga na tržišno gospodarstvo, pretvaranje Zagreba u glavni grad države i doseljavanje stanovništva uvjetovano ratnim zbivanjima procesi su koji međupopisno razdoblje 1991.-2001. čine jedinstvenim u posljednjih 50 godina. Ta je činjenica bila glavnim razlogom odabira ove teme. Budući da se autor ovog rada u diplomskome radu bavio kulturnim funkcijama Zagrebačke aglomeracije, ovdje je to prošireno na još neke centralne funkcije koje su promatrane u spomenutom razdoblju.

Obrađeno je pet centralnih funkcija: trgovina, školstvo, kultura, uprava i pošta. One su odabrane zbog najintenzivnije promjene u ovom desetogodišnjem razdoblju i zbog dostupnosti podataka. Neke od njih, čiji je razvoj bio dinamičniji, obrađene su podrobnije. Tako se kod trgovačke funkcije govori o trgovini hranom, odjećom i obućom te tehničkom robom, školska funkcija raščlanjena je na osnovnoškolsku i srednjoškolsku, a kulturna na knjižničnu, kinematografsku i radijsku funkciju.

Ove funkcije odabrane su zbog namjere da se istraže dimenzije promjena koje su zahvatila satelitske gradove u posljednjem desetljeću XX. stoljeća. Trgovačka je odabrana zato što je kod nje došlo do najvećih promjena. Istraživanjem razvoja školske i kulturne funkcije želi se kvantitativno odrediti koliki je stupanj zaostajanja razvoja infrastrukture za populacijskim rastom. Za razvoj ovih dviju funkcija vrlo je važna upravna funkcija jer status grada uvelike određuje dalji razvoj satelitskoga centra. Poštanska funkcija također je dio infrastrukture i stoga je uvrštena u istraživanje.

Ustanovljen je velik populacijski porast satelitskih gradova pa se radom htjelo istražiti kako je taj populacijski razvoj popraćen razvojem centralnih funkcija.

U ovom se radu promatra pet satelitskih gradova Zagreba: Dugo Selo, Sesvete, Velika Gorica, Samobor i Zaprešić koji su izdvojeni na temelju socioekonomskih pokazatelja. Oni se još nazivaju i satelitski centri ili sateliti.

Osim centralnih funkcija, u radu su promatrani i druge pojave i procesi u Zagrebačkoj aglomearciji (koja se naziva i Zagrebačkom gradskom ili urbanom regijom) koji su se odvijali u međupopisnom razdoblju, a vezani su za suburbanizaciju i satelitizaciju. Kod različitih se procesa uspoređuju različite godine iz međupopisnog razdoblja što je rezultat dostupnosti podataka, odnosno provođenja opažanja od strane statističkih ustanova koje pojedine pojave evidentiraju u različitim godinama.

1.2. Dosadašnja istraživanja

Sustavno istraživanje centralnih funkcija naselja Središnje Hrvatske izvršio je Malić tijekom 1970-tih (Malić, 1981.). On je proveo anketu na razini naselja, putem nastavnika geografije i učenika osnovnih škola. Tako je anketirao 3370 naselja (98.7% svih naselja Središnje Hrvatske). Obuhvatio je 37 centralnih funkcija koje su svrstane u pet stupnjeva centraliteta. Ovim opsežnim istraživanjem kao glavni zaključak ustanovljeno je da naglašenu ulogu centralnih naselja imaju naselja trećeg stupnja centraliteta. Riječ je o središtima tadašnjih općina, koja su se u svojoj općini nametala kao vodeća, gotovo i jedina centralna naselja koja su ostala naselja u općini opskrbljivala gotovo svim vrstama centralnih funkcija. 

Malićevo je istraživanje ukazalo na veliko značenje administrativno-teritorijalne organizacije Središnje Hrvatske. Općinska središta zbog upravne su funkcije privukla i brojne druge centralne funkcije. Posebno je zanimljiva pravilnost u tom pogledu: vrlo često su se granice gravitacijskih područja centralnih naselja poklopile s granicama općina, a općinska središta često bila jedina naselja s pojedinim funkcijama.

Svi današnji satelitski gradovi bili su naselja trećeg stupnja centraliteta, osim Sesveta, koje se navode kao tipični centar drugog stupnja, sa značajnijim gravitacijskim područjem: 155 km² na kojem je u 43 naselja živjelo 27 962 stanovnika. U nekim su funkcijama Sesvetama gravitirala naselja istočnog medvedničkog prigorja (Čučerje s okolicom i druga). Dok se kod nekih funkcija uočavalo navedeno izrazito podudaranje s administrativno-teritorijalnom organizacijom, kod Sesveta to nije vrijedilo (npr. kod kupovine odjeće i obuće sva su naselja općine Sesvete gravitirala Zagrebu).

Najveće je gravitacijsko područje imala Velika Gorica, barem dvostruko veće od bilo kojeg drugog centralnog naselja. Samoboru je međutim gravitirao podjednak broj naselja. Naime, zbog vertikalne raščlanjenosti reljefa, naselja u okolici Samobora bila su manja od onih u okolici Velike Gorice. Gravitacijska područja Dugog Sela i Zaprešića bila su znatno manja od prosjeka Zagrebačke regije.

Malić je istraživao i centralne funkcije naselja unutrašnje Istre. Autor je primijetio velik utjecaj prometne mreže na centralitet naselja (Malić, 1992.).

Centralne funkcije naselja Hrvatskoga zagorja analizirao je Njegač. Uočeno je da je na razvoj naselja s centralitetom utjecalo njihovo značenje kao općinskih središta ili kao centara rada. Autor napominje da je funkcija općinskog središta inicijalna za sve ostale te da će i u novom teritorijalnom ustroju ona imati veliku ulogu, iako je ona gotovo neusporediva s onom iz starog administrativno-teritorijalnog ustroja (Njegač, 1999.).

Glamuzina N. i Glamuzina R. istražuju centralitet naselja teritorijalnog ustrojstva Hrvatske iz 1992. godine. Na primjeru općine Gradac u delti Neretve vidi se velik utjecaj bivšeg upravno-teritorijalnog ustrojstva. Nova općina Gradac podijeljena je na dva dijela, a granica slijedi bivšu granicu između općina Makarska i Ploče. Stoga je jasno da je za razumijevanje današnje mreže centralnih naselja vrlo važno nekadašnje upravno-teritorijalno ustrojstvo (Glamuzina, N., Glamuzina, R., 1998.).

Analizirajući centralne funkcije jednog prirodno zatvorenog prostora 1980-tih, otoka Krka, Novosel-Žic uočava isticanje naselja prvog i drugog stupnja centraliteta s međusobnim razlikama, a te su se razlike očitovale i u utjecaju na okolni prostor. Na otoku se ističe jedno naselje prvog stupnja centraliteta, Krk, čije djelovanje prelazi granice osam užih gravitacijskih područja i djeluje po zakonu centripetalne sile. Autorica uočava, naravno, veliku promjenu izazvanu izgradnjom mosta kopno – otok Krk. Nakon toga stanovništvo otoka u cijelosti je okrenuto makroregionalnom središtu Rijeci, ne toliko iz administrativnih potreba, nego zbog niza drugih težnji koje je nametao moderni način života (Novosel-Žic, 1986.).

Šimunović je istraživao hijerarhiju centralnih naselja Zapadne Hercegovine. Sva naselja autor je razvrstao u pet razreda: naselja bez centraliteta, naselja s nedovoljnim centralitetom te naselja prvog, drugog i trećeg stupnja centraliteta. Velik utjecaj na hijerarhijsku strukturu imaju specifičnosti istraživanog prostora: prirodne osnove, položaja uz državnu granicu, velike emigracije koja ulaže kapital u svoje rodno mjesto, često ne vodeći računa o infrastrukturnoj opremljenosti kao čimbeniku (Šimunović, 1997.).

Vrijedno istraživanje proveo je Malić analizirajući naselja nižeg (drugog i trećeg) stupnja centraliteta. Autor je istraživao odražava li se i koliko koncentracija centralnih funkcija u nekim naseljima na njihov razvoj i postaju li ona razvojna žarišta u svojoj okolici. Analizom je utvrdio pozitivno kretanje broja stanovnika tih naselja, naročito onih trećeg stupnja (općinskih središta), ali i onih drugoga stupnja centraliteta, i to posebice nakon 1971. godine (Malić, 1991.). Stoga se ovaj rad bavi istraživanjem nekih od tih naselja tridesetak godina kasnije, kada su ta naselja znatnije zahvaćena subrubanizacijom i satelitizacijom.

1.3. Cilj i zadaci

Cilj ovoga rada je usporediti stupanj razvijenosti centralnih funkcija zagrebačkih satelitskih gradova (centara) 1991. i 2001. i ustanoviti do kojih je promjena došlo, kakvoga su one karaktera i kojega su intenziteta. U radu se istražuju centralne funkcije satelitskih gradova, procesi unutar Zagrebačke aglomeracije u prošlosti i danas te na kraju uspoređuje stupanj razvoja centralnih funkcija 1991. i 2001. godine.

Zagrebačka aglomeracija promatra se sa više stajališta: uloga Zagreba u urbanom sustavu Hrvatske i procesi unutar aglomeracije, od čega poglavito suburbanizacija i satelitizacija. Uloga Zagreba u urbanom sustavu Hrvatske uvjetuje promjene u okolici grada tako da se upravo satelitski centri razlikuju od drugih gradova Hrvatske njihove veličine i istog stupnja centraliteta. Satelitski centri imaju svoje specifičnosti koje također utječu na razvoj njihovih centralnih funkcija.

U radu se nastoje istražiti obilježja centralnih funkcija, procesi unutar Zagrebačke aglomeracije u prošlosti i danas, a to su uloga Zagreba u urbanom sustavu Hrvatske, suburbanizacija, satelitizacija, upoznati obilježja satelitskih gradova – kako njihove posebnosti, tako i zajednička obilježja kako bi se objasnio razvoj centralnih funkcija te na kraju usporediti centralne funkcije početkom 1990-tih i početkom 2000-tih.

Rad ima tri glavna poglavlja. U prvome se govori o centralnim funkcijama i njihovom značenju za razvoj naselja. U drugom se poglavlju analiziraju satelitski gradovi, ali u kontekstu Zagrebačke aglomeracije - pojave i procesi koji se u njoj odvijaju se raščlanjuju: suburbanizacija, zatim satelitizacija kao njezin specifični oblik te pojedini socioekonomske procesi. Treće poglavlje obrađuje odabrane centralne funkcije, one koje su doživjele najveće promjene u istraživanom razdoblju. Promatra se razvoj tih funkcija, ali i njihovo značenje za stanovništvo satelitskih centara i okolice.

1.4. Hipoteza

Suburbanizacija Zagrebačke aglomeracije proces je koji traje već desetljećima, a ostvaruje se kroz satelitizaciju. Naselja okolice grada doživljavaju populacijske i socijalne promjene, a to je najviše do izražaja došlo kod satelitskih gradova. Oni su doživjeli velik populacijski rast, a neka od njih prestrukturirala su se od agrarnih preko industrijskih u tercijarna naselja jer tercijarne djelatnosti čine većinu radnih mjesta i njima se bavi većina stanovništva ovih naselja.

Zbog ovakvih promjena došlo je i do preobrazbe u pogledu centralnih funkcija. Sateliti su populacijski znatno narasli, ali ne zbog svojih funkcija, nego zbog funkcija, odnosno privlačne snage Zagreba. Funkcionalni razvoj znatno zaostaje za populacijskim. Satelitski centri nemaju one funkcije koje hrvatska naselja njihove veličine (a nisu satelitski gradovi) imaju. S druge strane, zagrebački sateliti imaju neke funkcije koje naselja njihove veličine nemaju – položaj u Zagrebačkoj aglomeraciji koja se nalazi u fazi decentralizacije donio im je mnoge zagrebačke funkcije. Stoga se može pretpostaviti da je došlo do specifičnog razvoja centralnih funkcija. Rad istražuje kakav je taj razvoj bio u razdoblju najvećih promjena Zagrebačke aglomeracije, pa tako i zagrebačkih satelitskih gradova.

Na temelju proučavanja literature i vlastitih opažanja deduktivnom metodom, koja je obuhvatila zapažanje i zatim stvaranje opće predodžbe realnog svijeta oblikovana je hipoteza koja se provjerava. Hipoteza glasi: procesi unutar Zagrebačke aglomeracije, ponajprije suburbanizacija i satelitizacija kao njezin oblik, dovode do promjena u organizaciji centralnih funkcija satelitskih gradova. To znači da je centralne funkcije zagrebačkih satelita uvelike odredio proces satelitizacije, odnosno suburbanizacije – da nisu satelitska naselja i da nisu unutar jedne aglomeracije, ova bi naselja imala sasvim drugačije razvijene centralne funkcije.

1.5. Metode

Metode kojima su ostvarivani navedeni zadaci i cilj te provjeravana hipoteza, jesu metode uobičajene u socijalnog geografiji. Prikupljanje podataka provodi se kod Državnog zavoda za statistiku, i to za popise stanovništva 1991. i 2001.. Izvori podataka su i druga izdanja ove ustavove kao što su statistički godišnjaci, ljetopisi, ali i neobjavljeni podaci. Osim podataka Državnog zavoda za statistiku, u radu se koriste i podaci drugih ustanova, ali i opažanje i intervju.

Kod prikupljanja podataka nailazi se na neke teškoće kojima je često uzrok administrativna organizacija Zagrebačke aglomeracije. Za potrebe rada provedena je anketa, kojom je obuhvaćeno 17 naselja u kojima je anketirano 281 domaćinstvo. Ta su naselja odabrana prema kriteriju različitog stupnja socio-ekonomske preobrazbe i prema međusobnoj udaljenosti. U obradi podataka koriste se uglavnom kvantitativne statističke metode. Kod ovakve analize potrebno je napraviti klasificiranje. To se odnosi na razvojne faze nekoga procesa, stupnjevanje neke pojave i slično.

Nakon prikupljanja i obrade rezultati se prikazuju dijagramima, kartogramima, kartodijagramima i drugim geografskim grafičkim metodama.

2. Centralne funkcije

Ideje o centralnim gradovima i njihovim gravitacijskim područjima javljaju se između dvaju svjetskih ratova u Europi i u Sjedinjenim Američkim Državama. Prvi koji je sustavno razradio teoriju centralnih naselja i unio je u literaturu bio je njemački geograf Walter Christaller. Radio je pod utjecajem prethodnih radova geografa i ekonomista, naročito A. Webera, J. von Thünnena, V. E. Kohla, R. Gradmanna i drugih. Svoju deduktivnu teoriju, kojoj je cilj bio objasniti veličinu, broj i razmještaj gradova u prostoru, iznio je u knjizi ,,Centralna naselja južne Njemačke'' prvi put objavljenoj 1933. godine. Danas je njegov model potrebno izmijeniti, međutim osnovne se smjernice može zadržati (Zehner, 2001.).

2.1. Pojam centraliteta i centralnih funkcija

Prema Christalleru osnovna funkcija centralnog naselja je opskrba stanovništva centralnim uslugama i centralnom robom. Prema toj osnovnoj funkciji, razmještaj centralnih naselja (naselja s centralnim funkcijama) u prostoru treba biti takav da što manji broj većih naselja opskrbljuje što veći broj manjih i to na što manjoj udaljenosti. To bi bio oblik šesterokuta u čijem je središtu veće naselje, a na vrhovima, stranicama ili unutar šesterokuta su manja. Takav je oblik nastao razvojem od kružnog razmještaja. (Vresk, 2002.)

Iz Christallerove teorije centralnih naselja može se zaključiti da centralna naselja imaju uslužne funkcije koje ne služe samo stanovništvu toga naselja, nego i stanovništvu njegove okolice tj., te su funkcije bazne. Pojmom centraliteta sve su tercijarne djelatnosti shvaćene kao centralno uređene, a sve funkcije koje iz tih djelatnosti proizlaze, kao centralne funk-cije. U SAD-u je razvijen koncept baznih i nebaznih funkcija – on govori da su sve funkcije nekog naselja koje ne koristi samo njegovo stanovništvo, nego i stanovništvo drugih naselja, bazne ili gradotvorne, a one koje koristi samo matično stanovništvo, nebazne. Prve su ,,iz-vozne'', a druge nisu. Bazne funkcije se mogu podijeliti na one koje se ,,izvoze'' u točno određenu okolicu, ograničenu regiju, i na one koje se difuzno raspršuju prostorom. Sve bazne funkcije donose kapital gradu koji ih ima. U teoriji centralnih funkcija vrlo značajno mjesto zauzima Christallerovo poimanje centraliteta kao ,,viška značenja''. On smatra da je višak sadržaja, funkcija koje ima neko naselje, preduvjet da ono postane centralnim i da mu je taj višak najvažnije obilježje. Centralno naselje proizvodi više funkcija nego što mu je potrebno za njegovo stanovništvo. Taj višak onda koristi stanovništvo okolnih naselja, odnosno, centralno naselje ih ,,izvozi''. Ono što neko naselje čini centralnim, jest njegovo gravitacijsko područje. Centralno naselje je, dakle, naselje s viškom značenja koje je središte svoga kraja, centar okupljanja (Heinritz, 1979. prema Christaller, 1933.).

Ovdje se još postavlja i pitanje kako neko naselje postaje centralno, tj. dolazi u situaciju imati višak funkcija. Heinritz čvrsto stoji iza stajališta da se višak u nekom naselju može ostvariti samo ako druga naselja nemaju uvjeta za razvoj centralnih funkcija. Pod pojmom centraliteta on zato misli na ,,relativno značenje nekog naselja u njegovoj okolici''.

Nadovezujući se na posljednju Christallerovu misao, Bobek zagovara mišljenje da riječ ,,centralni'' označava apsolutnu kategoriju. Pod pojmom centraliteta on podrazumijeva ukupno značenje funkcija koncentriranih u jednom naselju. Ali i on se slaže da to ne ometa stanovništvo u njegovom vrednovanju značenja nekog centralnog naselja subjektivnim putem.

2.1.1. Hijerarhija centralnih funkcija

Funkcionalna hijerarhija pokazuje koliko centara nižeg stupnja funkcionalno ovisi o centru višeg stupnja centraliteta, odnosno njemu gravitira. Prema Christalleru, funkcionalna se hijerarhija stvara na osnovi triju principa pa stoga broj centralnih naselja nižega stupnja centraliteta može biti različit. Ti su principi: opskrbni ili tržišni, prometni i upravni (administrativni). Oni proizlaze iz ekonomskih i društveno-političkih zakonitosti, a mogu djelovati pojedinačno i u kombinaciji. Najznačajniji je opskrbni, koji se najviše očituje u gusto naseljenim agrarnim prostorima (Vresk, 2002.).

Da bi se odredio centralitet nekog naselja, potrebno je odrediti koji stupanj pojedinih centralnih funkcija ono posjeduje.  Na temelju prisutnosti određenih ustanova, odnosno stupnja centraliteta pojedinih funkcija, određuje se stupanj centraliteta toga naselja.

Kod nas je Vresk oblikovao katalog centralnih funkcija – tablicu pomoću koje se odrešuje centralitet određenog naselja.

Tabl. 1. Model određivanja centralnih naselja prema katalogu centralnih funkcija

                                                                                                                                       Izvor: Vresk (2002.)

Da bi naselje imalo prvi stupanj centraliteta, ne treba imati sudsku, kulturnu, bankarsku ni ugostiteljsku funkciju, dok je za drugi stupanj potrebno imati pet funkcija. Pojedine funkcije ograničene su brojem hijerarhijskih stupnjeva određenih od strane državne uprave. To su upravna i sudska funkcija. Ne postojanjem teritorijalne jedinice višeg ranga od županije, četvrti stupanj upravne funkcije određen je jednako kao i treći: potrebno je biti sjedište županije. Slično je i sa sudskom funkcijom. Međutim, i funkcije koje su više tržišno orijentirane, poput kulture, bankarstva i ugostiteljstva, također imaju samo tri stupnja ustanova. To se može protumačiti i većim značenjem tih funkcija jer za prvi stupanj centraliteta uopće nije potrebno imati ove funkcije.

Ipak se može reći da administrativno-teritorijalni ustroj Republike Hrvatske ima jedan nedostatak, a to je nepostojanje teritorijalne jedinice nižeg ranga od županije, a višega od općine ili grada. Tako gradovi poput Virovitice i Požege imaju isti stupanj centraliteta upravne funkcije kao Osijek, Rijeka, Split i Zagreb. Isto tako, postoji prevelika razlika između općine i županije, odnosno općine su premale. Tako su brojna naselja postala općinski centri, a mnoga od njih nemaju osnovnu funkcionalnu infrastrukturu. Doduše, istraživanja pokazuju da upravna funkcija potiče razvoj drugih funkcija (Toskić, 1998.). Međutim, teritorijalni, pa tako i materijalni potencijal prostora koji gravitira općinskom središtu, može biti premali da bi razvio određene djelatnosti u središtu općine.

Upravno-teritorijalno Zagrebačka je aglomeracija ustrojena tako da satelitski centri nisu u jednakom položaju. Dugo Selo, Velika Gorica, Samobor i Zaprešić sjedišta su gradova, dok su Sesvete dio Grada Zagreba. To se u velikoj mjeri odražava na gravitacijsko značenje satelitskih centara na njihovu okolicu.

Između centralnih funkcija postoji razlika između onih koje su pod većom kontrolom državne uprave i onih koje se razvijaju slobodno, prema zakonitostima ponude i potražnje u tržišno usmjerenom društvu. Međutim, one se ne mogu jasno razlučiti na dvije skupine, nego postoji kontinuum od onih koje su pod najvećim do onih koje su pod najmanjim utjecajem državne administracije.

Među prvospomenute svakako spadaju upravna i sudska funkcija. Njihove ustanove osnivaju se isključivo ondje gdje to odredi državna inicijativa. Slično je i s poštanskom i telekomunikacijskom funkcijom. Razvoj fiksnih telekomunikacija u privatnim je rukama, ali njime zasad upravlja samo jedno poduzeće pa ima sličan karakter upravnoj i sudskoj funkciji.

Funkcije čiji je razvoj također tako određen, jesu i školstvo, zdravstvo i kultura. Međutim, one se ipak razvijaju i pod utjecajem potražnje, a između ove tri funkcije postoji razlika ovog utjecaja. Radi se o mogućnosti razvijanja privatne inicijative. Privatna se inicijativa najmanje izražava na području školstva. Privatnu ju školu moguće otvoriti, ali, na temelju sadašnjih saznanja, u Hrvatskoj još nije zabilježen slučaj da je u naselju koje nije imalo nijednu školu, otvorena jedna privatna.

Pod nešto je većim utjecajem privatne inicijative zdravstvo i to ponajviše u segmentu ljekarništva. Privatne se ljekarne u naseljima otvaraju i ako za to postoji tržišno opravdanje. Nije potrebno čekati da to učini državna inicijativa.

Neke kulturne ustanove osniva državna uprava, ali neke se od ovih njih razvijaju i samostalnije, poput kinematografa, časopisa,  radijske i televizijske postaje i slično.

Razvoj bankarske, ugostiteljske i turističke funkcije gotovo je sasvim pod utjecajem privatnih poduzeća, od koji su neka velika kao u slučaju telekomunikacija, ali ima puno više prostora i onim manjima. Može se reći da se ove dvije funkcije razvijaju gotovo sasvim na temelju ponude i potražnje. Međutim, ponuda i potražnja najviše se ostvaruju kod razvoja trgovine, koja ima široku lepezu od vrlo malih, do vrlo velikih, ali gotovo sasvim privatnih poduzeća. Najveći se utjecaj tržišno orijentiranoga društva vidi na primjeru trgovine.

Primjena navedenog modela mnogo je lakša u prostoru gdje nema velikog grada. Međutim, odnosi koji postoje unutar jedne gradske regije, uvelike posložnjavaju promatranje centralnih funkcija na ovaj način. To se ponajprije odnosi na satelitske gradove koji primaju određene centralne funkcije, iako je sasvim jasno da se to događa u vidu decentralizacije gradske aglomeracije, a ne zbog njih samih. Ponegdje se ustanove vrlo visokog stupnja centraliteta smještaju u vrlo mala naselja, zato što imaju prometne ili druge prednosti. Najvidljiviji je takav primjer naselje Buzin između Zagreba i Velike Gorice. Ondje je u posljednjih desetak godina smješteno vrlo mnogo sjedišta velikih poduzeća. Razlog tome je položaj naselja Buzin uz autocestovni čvor na čak dva međunarodna prometna pravca (Rijeka – Zagreb – Budimpešta i Ljubljana – Zagreb – Beograd) i u blizini zračne luke.

Treba reći i da u novije vrijeme neki autori izražavaju potrebu za reformom ovog dosadašnjeg strogog hijerarhijskog sustava centralnih naselja. Ona je potrebna zbog velikog stupnja pokretljivosti stanovništva, zbog njegovih novih opskrbnih potreba, zbog izmijenjenog lokacijskog faktora pri smještaju privatnih poduzeća koje nude usluge i dr. (Zehner, 2001.).

3. Procesi u Zagrebačkoj aglomeraciji kao činitelji razvoja centralnih funkcija satelitskih gradova

Zagrebačka aglomeracija već se desetljećima razvija, a taj je razvoj sličan modelu po kojem se razvijaju i druge aglomeracije prvenstveno u Europi. U tome razvoju postoje brojni složeni procesi koji ga uvjetuju, a i sami su uvjetovani razvojem Aglomeracije. Ti procesi utječu na razvoj centralnih funkcija satelitskih centara pa se stoga u ovom radu istražuju u zasebnom poglavlju.

3.1. Položaj Zagreba u urbanom sustavu Hrvatske

Dosadašnja istraživanja utvrdila su da je Zagreb 1991. imao veliko gravitacijsko područje – ono je obuhvaćalo najveći dio Središnje Hrvatske (Vresk, 1997.).  Grad Zagreb je 1991. imao 330 449 zaposlenih (Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gospodarstava 31. ožujak 1991., neobjavljeni podaci)

Urbanizaciju i industrijalizaciju svake zemlje redovito prati pojačana migracija. Tako je preko polovice stanovništva Zagreba i njegove okolice 1991. godine (52.6%) činilo stanovništvo koje je u njega doselilo (Vresk, 1997.). Zagreb je kao najjače gospodarsko središte Hrvatske i jedno od najjačih u Jugoslaviji privlačio stanovništvo Hrvatske i drugih republika SFRJ. Čitava povijest danas glavnoga grada Hrvatske bila je obilježena povezanošću gospodarskog rasta i doseljavanja, a to je posebno vidljivo od vremena kada je Zagreb postao suvremena nacionalna metropola do danas. Tako Nejašmić navodi da je u razdoblju 1880.-1991. od ukupnog porasta broja stanovnika (koji iznosi 664 700) na prirodno kretanje otpadalo 27.3%, a na migracije 72.7% (Nejašmić, 1994.). Populacijska eksplozija Zagreba u posljednjih stotinjak godina uvelike je rezultat doseljavanja. Nejašmić postavlja pitanje je li Zagreb grad doseljeničkog tipa. Pri tome kao kriterij određuje udio doseljenika u ukupnom stanovništvu grada od 66.6% (dvotrećinsku većinu) kao donju granicu da bi se grad tako nazivao. Prema tome kriteriju Zagreb bi bio grad doseljeničkog tipa 1880. (67.9% doseljenika), 1900. (68.9%), 1910. (67.8%), 1931. (74.7%), a posljednji put je to bio 1948. kada je udio doseljenog u ukupnom stanovništvu bio 70.0%. Od tada pa sve do danas Zagreb, prema tome kriteriju, više nije bio grad doseljeničkog tipa. Čak je 1991. udio doseljenog stanovništva iznosio manje od polovice (49.7%) (Nejašmić, 1994.).

Analiza porijekla doseljenoga stanovništva pokazuje da je 1910. u ukupnom stanovništvu Zagreba bilo najviše doseljenika iz varaždinske (14.2%) i zagrebačke županije (12.9%), a slijedile su riječko-modruška (5.9%) i bjelovarsko-križevačka (5.l%) (Nejašmić, 1994. prema Szabo, 1984.). Godine 1931., kada je zabilježen najveći udio doseljenog stanovništva u ukupnome (čak 74.7%), najviše doseljenika došlo je iz Hrvatskog zagorja ((14.7%), zatim iz Slavonije (5.3%), Međimurja (3.4%), Like (2.6%), Dalmacije (2.6%), Slovenije (9.5%), Bosne i Hercegovine (3.3%), Italije (2.9%, od čega polovice iz Istre), Austrije, Mađarske i Čehoslovačke 4.0% (Nejašmić, 1994. prema Peršić). Uočeno je da se udio imigranata smanjuje povećavanjem udaljenosti.

Godine 1991. među zagrebačkim doseljenicima najveći dio (71.0%) zauzimali su oni koji su došli iz drugih krajeva Hrvatske, nešto više od 25% doseljenici iz drugih krajeva SFRJ te oko 1% iz tadašnjeg inozemstva (Nejašmić, 1994.). Među doseljenicima iz drugih dijelova Hrvatske najviše je bilo doseljenih iz tadašnje općine Velika Gorica (1204), zatim iz općina Sesvete (992), Zaprešić (593), Samobor (505), dakle iz općina sa sjedištem u satelitskim gradovima. Slijedile su općine Slavonski Brod (376) i Split (338) (Nejašmić, 1994.). No, radi boljeg upoznavanja s pojavom preseljavanja iz nekog prostora u Zagreb, može se promotriti broj emigranata u Zagreb na tisuću stanovnika ishodišnog mjesta. Prema tome slijedi da je Zagreb bio najprivlačnije odredište stanovnicima općine Sesvete (19.4‰), a tu su i druge prigradske općine Velika Gorica (19.0 ‰), Zaprešić (14.1‰), Dugo Selo (12.5‰), Samobor (10.6‰) te općine ,,zagrebačkoga prstena'': Klanjec (10.4‰), Jastrebarsko (7.2‰), Zlatar-Bistrica (6.2‰) (Nejašmić, 1994.). Zagreb je osobito privlačio i stanovništvo općine Gospić (8.7‰) te ono iz Moslavine i Posavine, u Dalmaciji značajnije tek iz općina Imotski (5.0‰), Drniš (3.9‰) i Šibenik (3.4‰), a najmanje iz Istre i Gorskoga kotara (Nejašmić, 1994.). Opet je potvrđeno pravilo o obrnutoj proporcionalnosti udaljenosti i intenziteta migracija, uz iznimku Like, a to se tumači time što ona nema značajnije središte pa je privlačnost nacionalne metropole više došla do izražaja.

Već desetljećima Zagreb zauzima dominantnu ulogu među gradovima Hrvatske. Demografski, gospodarski, kulturno i u mnogim drugim aspektima daleko odskače od ostatka zemlje. Tako je od pet stotina najprofitabilnijih hrvatskih tvrtki 1993. u Zagrebu sjedište imalo njih 168 (34%). Na drugom je mjestu bila Rijeka sa 28 tvrtki (6% u Hrvatskoj). Već 1997. taj se broj popeo na 201 (40%). Na Zagreb je 1998. godine udio temeljnoga kapitala banaka otpadalo 62%, a dvanaest od osamnaest trgovačkih tvrtki (dvije trećine) 1997. imalo je sjedište u Zagrebu (jedna i u njegovoj neposrednoj okolici, u Sesvetama). Tijekom 1990-tih Zagreb je ostvarivao većinu dobiti Hrvatske, u njemu se ostvarivala sve veća koncentracija političke, diplomatske i poslovne snage. Zagreb je bio i mjesto najveće koncentracije intelektualnog kapitala što je, prema istraživanju Stiperskoga (2000.), razlika između tržišne i knjigovodstvene vrijednosti tvrtke. Godine 1997. od stotine najvećih hrvatskih poduzeća prema intelektualnom kapitalu njih je čak 45 imalo sjedište u Zagrebu. Na drugome mjestu bili su Split, Zadar, Varaždin i Čakovec sa po pet tvrtki (Stiperski, 2000.).

Međutim, Zagreb se tijekom prvog desetljeća hrvatske samostalnosti nije razvijao onako kako je mogao. Tako Njegač skreće pozornost na to da je grad 1990-tih pretrpio znatnu ekonomsku štetu, tj. nije se razvijao u skladu s mogućnostima. Ratna događanja u Hrvatskoj i susjednim drzavama kroz cijelo su  posljednje desetljeće uvelike usporavale rast zagre-bačkog gospodarstva. U to su se vrijeme nadnacionalni potencijali Zagreba iskorištavali u neznatnoj mjeri (Njegač, 2004.).

Uočen je i proces prenošenja funkcija Zagreba u satelitske gradove. Tijekom 1990-tih svi ovlašteni zastupnici prodaje automobila imali su svoje sjedište u Zagrebačkoj aglomeraciji osim jednoga - ,,Honda'' u Rijeci. U Velikoj Gorici bilo je sjedište prodaje za ,,Volkswagen'', ,,Audi'', ,,Porsche'', ,,Seat'', ,,Fiat'', ,,Lancia'' i ,,Alfa Romeo'' te u Sesvetama za ,,Suzuki'' (Stiperski, 2000.). Mnoge od funkcija koje je Zagreb dobio nakon osamostaljenja Hrvatske i tranzicije u tržišno gospodarstvo, smještene su u njegove satelitske gradove što govori o procesu metropolitanizacije koji je u tome razdoblju izraženiji nego ranije.

Ovako naglašena dominacija Zagreba u urbanom sustavu Hrvatske rezultat je upravnih, gospodarskih i drugih činitelja u prošlosti i danas. Jedan od razloga je i političko-teritorijalna organizacija Hrvatske od 1962. do 1993. godine koje je u tome razdoblju bila uglavnom nepromijenjena. Sustav sa stotinjak općina najviše je pogodovao razvoju malih gradova, a veći gradovi poput Splita, Rijeke i Osijeka nisu bili upravna središta velikog prostora pa je i to jedan od razloga zašto postoji tolika razlika između Zagreba i drugog po redu grada u Hrvatskoj.

Uloga Zagreba u Hrvatskoj najbolje se vidi i ako se promotri prometni položaj toga grada. Dva velika paneuropska koridora, Vb i X, sijeku se u Zagrebu što određuje osnovu njegova razvoja kao čvorišta europskog značaja na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće (Sić, 2000.).

Stvaranjem hrvatske države Zagreb je dobio međunarodni identitet pri čemu se javljaju novi subjekti kao činitelji urbane preobrazbe. Ti su novi činitelji višestruki. Prvo, stvara se mreža ustanova kojih dotad nije bilo – od veleposlanstava do kulturnih instituta. Drugi aspekt je tržište novih usluga koje potiču pojedinci i skupine koje održavaju nove ustanove. Oni imaju posebne potrebe, od socijalnih do kulturnih. Treći aspekt promjena nastalih međunarodnim angažmanom Zagreba jest češća interakcija inozemne političke elite i dijela građana Zagreba koja mijenja vrednovanje kakvoće življenja u gradu. No, najvažnija uloga ovih novih činitelja jest ta što oni posredno, izvan svakog plana, stvaraju nova mjerila urbane kvalitete (Žuljić, 1994.).

Svojom veličinom i značenjem Zagreb je prerastao hijerarhijske okvire hrvatskih gradova i ušao u skupinu europskih metropola (Žuljić, 1994.). To se odrazilo i u administrativno-teritorijalnom ustroju Hrvatske. Hrvatski je Sabor krajem 1992. donio Zakon o gradu Zagrebu kojim je utvrđen posebni položaj Zagreba u Hrvatskoj i nagovještena je njegova unutarnja organizacija (Žuljić, 1994.).

Zagreb se ne razvija kao središte samo jedne ekonomskogeografske regije, nego kao spona više njih (npr. uloga Zagreba u jadranskoj orijentaciji Hrvatske) (Žuljić, 1994.).

3.2. Zagrebačka aglomeracija

Aglomeraciju čini grad sa svojom okolicom. Taj se prostor još naziva i gradskom ili urbanom regijom. Okolica se definira kao prostor koji je doživio promjene zahvaljujući utjecaju grada. Te su promjene socioekonomske, funkcionalne i morfološke prirode.

Istraživanja pokazuju da u državama poslijeindustrijskog stupnja gospodarskog i društvenog razvoja u aglomeracijama živi velika većina stanovništva. Taj udio se povećava – u petnaest najrazvijenijih europskih država udio stanovništva u aglomeracijama 1950. godine iznosio je 86%, a 1970. povećao se na 88.3%.

Sagledavši značenje aglomeracija u funkcionalnom stanovništu šireg državnog pa čak i iznaddržavnog prostora, vrlo je važno istražiti procese koji u se u aglomeraciji odvijaju.

Spomenutim istraživanjem uočeno je i da se prostorni razmještaj stanovništva promatranih aglomeracija promijenio i to tako da je 1950. većina stanovništva aglomeracija živjela u njihovim središnjim dijelovima, dakle u gradu, a 1970. u okolici (Vresk, 2002.).

U hrvatskim okvirima Zagrebačka je aglomeracija najveća i najdalje je odmakla u razvoju. Godine 2001. u njoj je živjelo 978 161 stanovnik. Aglomeracija se i povećava: 2.37% više nego 1991. godine (Bašić, 2005.).

Zbog razvijene gospodarske djelatnosti gradu Zagrebu ne dostaje njegovo stanovništvo kao izvor radne snage, nego se radna snaga dolazi i iz okolice. Zbog rada u gradu, stanovništvo okolice manje se bavi poljoprivredom ili je sasvim napušta što predstavlja socioekonomsku, morfološku i funkcionalnu preobrazbu okolice.

Socioekonomsku preobrazbu okolice Zagreba, kao i stanje i odnose u Zagrebačkoj aglomeraciji  1990-tih temeljito je proučavao Vresk. Zagrebačka aglomeracija je 1991. imala 941 602 stanovnika. Od toga je 75% otpadalo na grad, a 25% na okolicu (Vresk, 1997.). Stanovništvo okolice živjelo je u 311 naselja, od čega je pet bilo gradskih.

Okolica se izdvaja na temelju stupnja socioekonomske preobrazbe i funkcionalne ovisnosti o gradu. Vresk je kao pokazatelj socioekonomske preobrazbe koristio udio zaposlenog stanovništva izvan vlastitog gospodarstva, a kao pokazatelj funkcionalne povezanosti sa Zagrebom udio dnevnih migranata u Zagreb u aktivnom i u zaposlenom stanovništvu. Na temelju određenih graničnih vrijednosti ocijenio je stupanj preobrazbe jačim ili slabijim.

Tabl. 2. Model izdvajanja i diferenciranja naselja okolice Zagreba

                                                                                               (preuzeto iz: Vresk, 1997.)

Prema ovom modelu u okolicu Zagreba uključene su one općine koje su doživjele jači stupanj socioekonomske preobrazbe i koje su jače, ali i slabije funkcionalno povezane s gradom (uključene su i te općine).

Godine 1991. jasno je dolazio do izražaja nesklad u razmještaju stanovništva Zagrebačke aglomeracije. Odnos broja i udjela stanovništva grada i okolice jasan je pokazatelj stupnja razvoja gradske aglomeracije. Utvrđeno je da se udio stanovništva okolice povećava razvojem aglomeracije. Kada on postane veći od udjela stanovnika grada, govorimo o zreloj fazi razvoja aglomeracije. Gledajući ovaj raspored u Zagrebačkoj aglomeraciji 1991. godine, može se reći da je još uvijek bila u ranoj fazi svojeg razvoja (Vresk, 1997.).

Autor dalje navodi da se o stupnju razvijenosti neke aglomeracije može govoriti i prema još dvama važnim pokazateljima: promjeni broja stanovnika i decentralizaciji funkcije rada.

U razvoju gradske aglomeracije postoji stalna težnja demografskog rasta okolice. Broj stanovnika okolice raste doseljavanjem iz drugih krajeva, ali i iz matičnoga grada. Grad gubi demografski zamah – najprije relativno, a onda i apsolutno (broj njegovih stanovnika najprije sporije raste, a zatim stagnira i pada). Smanjenje broja stanovnika najprije pogađa središte grada.

Cijela aglomeracija zabilježila je porast za 7.8%. No, broj stanovnika grada porastao je samo za 4%, a okolice za 11.6%. Unutar okolice jasno se ističu neki satelitski gradovi i prostor oko njih (tadašnje općine). Znakovit je porast broja stanovnika općine Zaprešić za čak 42%, a u ostalim općinama zabilježen je populacijski pad. Izuzetak bila je samo općina Rugvica (Vresk, 1997.).

Vresk navodi da je osim razvoja stanovništva, dobar pokazatelj razvijenosti gradske aglomeracije je i prostorni razmještaj radnih mjesta. Razvoj radne funkcije pokazuje sličan trend kao i razvoj stanovništva – te su dvije pojave uzročno djelomično povezane. Premještanje stanovništva za sobom povlači i premještaj funkcije rada, naročito uslužnih djelatnosti. Kao i stanovništvo, spontano i planski se decentralizira i funkcija rada.

Sudeći po broju i razmještaju radnih mjesta, može se reći da je Zagrebačka aglomeracija 1991. bila slabo decentralizirana (Vresk, 1997.). U gradu je radilo čak 89.8% zaposlenih, a u okolici samo 10.2%. Veći broj radnih mjesta imala su samo općinska središta Velika Gorica, Samobor i Zaprešić. Najviše radnih mjesta po stanovniku imali su Samobor i Dugo Selo, a najmanji Sesvete. To govori o tadašnjoj baznosti funkcije rada tih naselja. U pet naselja koja su danas satelitski gradovi, 1991. bilo je 44 % stanovništva i 64% radnih mjesta okolice. To ukazuje da se ove dvije funkcije unutar okolice koncentriraju u satelitske gradove. Isto je i s funkcijom rada. Okolica se nejednoliko urbanizira.

Spomenuto je da je Zagrebačka aglomeracija ušla u fazu decentralizacije. Da bi došla do toga, Zagrebačka aglomeracija prošla je proces razvoja kojega prolaze aglomeracije u Europi i svijetu i koji ima nekoliko razvojnih faza.

3.3. Razvojne faze Zagrebačke aglomeracije

U razvoju Zagrebačke  aglomeracije moguće je primijetiti tri razvojne faze: industrijsku, kasni industrijsku (prijelaznu) i poslijeindustrijsku (metropolitansku) (Fürst-Bjeliš, 1996.). Svaki od njih ima  prepoznatljive procese. Najbolji pokazatelji su procesi populacijskog razvoja središta grada te unutarnje i vanjske zone – odnos prirodnog i prostornog kretanja i tip prostornog kretanja. Ovi procesi, naravno, imaju i odraz u prostoru.

U posljednjih stotinjak godina Zagrebačka je aglomeracija prošla razvojni put od centripetalnog utjecaja grada na okolicu do njegovog centrifugalnog, postupnog prijelaza s trajne na dnevnu migraciju te od linearnog na difuzni oblik širenja gradskih sadržaja. Tablica 3. prikazuje glavne demografske i prostorne procese koji karakteriziraju pojedinu fazu razvoja aglomeracije.

Tabl. 3. Razvojne faze jedne aglomeracije

Izvor: Fürst-Bjeliš, 1996.

3.3.1. Industrijska razvojna faza

Industrijska razvojna faza Zagrebačke aglomeracije počela je pojavom željeznice. Godine 1857. godine Zagreb je dobio prvu željezničku prugu (Zidani Most – Sisak, kao ogranak glavne državne pruge Beč – Trst), a 1873. postao je željeznički čvor. Tada je suvremenim prometnicama bio povezan s najvećim gradskim (razvojnim) središtima u svom okolnom prostoru – Bečom, Budimpeštom i Trstom. To je uvjetovalo snažan razvoj njegovim industrijskih, upravnih, kulturnih i drugih funkcija čija je posljedica bilo gotovo udvostručenje broja stanovnika. Kad je broj stanovnika grada 1910. godine premašio       100 000, odnos između grada i okolice znatno se promijenio. To je bio početak razvoja, tada agrarne, okolice kao dijela gradske aglomeracije.

U razdoblju između 1880. i 1931. godine grad je bio pol populacijskog razvoja. U odnosu na okolicu imao je centripetalnu ulogu. Dojmljiv je porast broja stanovnika grada u prvih trideset godina XX. stoljeća za čak tri puta. On je tada bio gotovo dvostruko veći nego u posljednjih dvadeset godina XIX. stljeća. No, i uža okolica  bilježila je populacijski rast, znatno jednoličniji, ali također brži u XX., nego u XIX. stoljeću (Fürst – Bjeliš, 1996.).

Unutar općeg kretanja stanovništva prostorna sastavnica znatno je veća od prirodne. U međupopisnom razdoblju 1921.-1931. udio migracija u ukupnoj promjeni stanovništva grada iznosio je čak 91.9%. U zapadnoj okolici činio je 76.1%, a u južnoj 15.2% međupopisne promjene. Zapadni i sjeverni dio okolice bilježili su ekspanziju, prvenstveno naselja Vrapče, Stenjevec, Šestine, Gračani i Markuševec, dok je južni (prekosavski) dio okolice imao najsporiji rast – porast njegovog unutarnjeg dijela bio je određen prirodnom promjenom (koja je bila pozitivna – 11.7%), a u njegovom je vanjskom dijelu pozitivna prirodna promjena (15.4%) bila gotovo poništena negativnim migracijskim saldom              (-12.5%). Značajno je primijetiti da su svi dijelovi okolice bilježili porast broja stanovnika.

Do 1950-tih izrazita dinamika grada oštro je suprotstavljena puno slabijoj dinamici okolice. Okolica je agrarna i iz nje doseljava siromašno agrarno stanovništvo. Prevladava trajna imigracija u grad. Širenje grada (suburbanizacija) odvija se duž glavnih željezničkih pravaca, dakle linearno, i ograničeno je uglavnom na zapadni željeznički pravac. Jačanjem centralnih funkcija grada počinje njegova uloga u odnosu na agrarnu okolicu. Pejzažni učinci tog procesa u industrijskoj fazi razvoja bili su vidljivi u gradu najbližim naseljima, koja su danas dio njegovog urbanog tkiva (Fürst-Bjeliš, 1996.).

3.3.2. Kasna (prijelazna) industrijska razvojna faza

Nakon drugog svjetskog rata dolazi do promjene u razvoju  Zagrebačke aglomeracije. Populacijski i prostorni procesi doživljavaju promjenu predznaka. Već u međupopisnom razdoblju 1953.-1961. dolazi do pada broja stanovnika središta grada, a rubna gradska područja doživljavaju pravu populacijsku eksploziju. Ona ekspandiraju isključivo jakim doseljavanjem iz agrarnih prostora. Njihov je razvoj vezan uz glavne željezničke i cestovne pravce. Dijelovi grada koji nisu ni rubni ni središnji, bilježe umjereni porast broja stanovnika, ispod prosjeka za čitav grad (Fürst-Bjeliš, 1996.).

Dubrava je bila istočni, a Susedgrad zapadni rubni dio Zagreba, dok je Remetinec pripadao južnom dijelu njegove okolice. Centripetalne silnice su slabile, centrifugalne jačale. Taj će proces pratiti Zagrebačku aglomeraciju kroz cijeli njezin razvoj. Proces suburbanizacije bio je tada najizraženiji na pravcu istok-zapad, a na onome sjever-jug bio je ograničen Medvednicom i Savom, dakle prirodno, premda je postojao i na jugu – uz rub grada, određen starim željezničkim i novim cestovnim pravcima prema Karlovcu i Sisku. Prostorni je odraz procesa razvoja aglomeracije i dalje linearan, ali se uz željezničke, sada kao osi suburbanizacije javljaju i cestovne prometnice. Stoga je urbanizirano područje grada imalo izraziti zvjezdasti oblik. Uske urbane zone protezale su se duž željezničkih pruga prema centrima u okolici: Sesvetama, odnosno Dugom Selu, Velikoj Gorici, Jastrebarskom, Zaprešiću, odnosno Zaboku. Zatim je tu još bio krak prema Samoboru. Urbanizirano je područje bilo najšire u svojem zapadnom i sjeverozapadnom dijelu gdje se isticao zagorski sektor (Vresk, 1982.-83.). Zanimljivo je da je jugoistočni dio medvedničkog prigorja bio toliko slabo urbaniziran, da nije bio uključen u gradsku aglomeraciju jer se ona odvijala duž željezničkih pruga (Vresk, 1979.).

Grad je tada na okolicu djelovao putem dvaju suprotnih procesa: pozitivno (povećavajući naselja uz prometnice) i negativno (pražnjenje izoliranih naselja). Tako su naselja Blato i Hrvatski Leskovac u spomenutom međupopisnom razdoblju bilježila populacijski porast (Blato 30.0%, H. Leskovac 70.0%), a naselja Gornji Dragonožec i Lipnica pad (G. Dragonožec -24.3%, Lipnica -18.1%) (Fürst-Bjeliš, 1996.).

Prema tipu i dosegu, migracija je u ovoj razvojnoj fazi dvojaka – iz udaljenijih i izoliranijih naselja okolice prisutna je trajna migracija, i to na rub grada, a kod dostupnijih dijelova okolice javlja se dnevna migracija  - novi oblik migracije koji će znatno obilježiti daljnji razvoj Zagrebačke aglomeracije. U ovoj fazi središte grada s jedne strane, a njegovi rubni dijelovi i prigradske zone s druge, doživljavaju slojevite demografske i socio-ekonomske promjene.

Prirodno kretanje različitih dijelova grada Zagreba i njegove okolice u jednom dijelu sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća pokazuje da se demografsko težište prebacuje na okolicu. K. Bašić je u istraživanje kao tipski primjeri za središnji i rubni dio grada uzela općine Medveščak i Novi Zagreb, a u prigradske općine tada su se ubrajale općine sa sjedištima u današnjim satelitskim gradovima, izuzev Dugog Sela.

Prigradske su općine imale najveće vrijednosti prirodnog priraštaja tijekom čitavog promatranog razdoblja. Za Novi Zagreb, kao općinu rubnog dijela grada one su bile nešto niže, a najniže su bile u općini Medveščak koja je 1981. ušla u negativnu prirodnu promjenu, a nakon toga bilježila vrlo brzi daljnji pad. Iste godine prosjek za prigradske općine približio se se vrijednostima općine Novi Zagreb s kojim su otada bilježile dosta bliske vrijednosti (Bašić, 1989.).

Prirodni je priraštaj u tome razdoblju bio određen stopama nataliteta jer su stope mortaliteta uglavnom oscilirale oko iste razine. Može se, dakle, zaključiti da se prirodna dinamika smanjivala od središta grada prema njegovim rubovima, ali je tijekom 1980-tih čitava aglomeracija bilježila pad vrijednosti prirodnog priraštaja što se nastavilo i u kasnijem razdoblju (Bašić, 1989.).

Tijekom cijeloga razdoblja općina Sesvete imala je veće stope prirodnog priraštaja od ostalih općina. Kod nje se primjećuje povećanje koje je doseglo maksimum 1978. godine, a nakon toga je slijedio pad te nakon njega nagli skok 1982. nakon kojega su stope ponovo padale. Ostale tri općine imale su stagnirajuće stope s blagim padom od čega se općina Zaprešić izdvojila sa stopom od samo 0.1‰ 1984. Godine (Bašić, 1989.).

U biološkoj strukturi stanovništva unutar gradske aglomeracije bilo je razlika. Razlike u spolnoj strukturi nisu bile tako izrazite, no uočeno je da u razvijenim društvima uobičajena prevaga ženskog stanovništva veća u općinama sa starijim stanovništvom, nego u onima s mlađim. U već tada lošoj dobnoj struktiru cjelokupnog zagrebačkog stanovništva mogla se uočiti prevlast starijeg stanovništva u središnjim dijelovima, a relativno mlađeg u rubnim i prigradskim dijelovima grada što je tipično za kasni industrijski i poslijeindustrijski stupanj razvoja neke gradske aglomeracije.

Tada, na pragu poslijeindustrijskog stadija, zabilježene su i promjene u veličini domaćinstava. Ona se u pravilu povećavaju s udaljenošću od središta prema periferiji grada. Idući od središta prema rubu grada, povećavao se broj članova domaćinstava, a samačkih domaćinstava bilo je sve manje. Najmanje udjele jednočlanih domaćinstava imale su općine periurbanog prstena. (Bašić, 1989.).

Promjena je bilo i u funkciji stanovanja, tj. u stambenome fondu. Najstariji stambeni fond imali su središnji dijelovi grada (1981. u općini Centar 77.3% stanova bilo je izgrađeno prije 1945. godine, u Medveščaku 58.9%, u Črnomercu oko polovice, a u Maksimiru nešto preko jedne trećine). Osim toga, nakon 1960-tih zabilježen je i pad stambene izgradnje, a u općini Centar čak i pad broja stanova zbog njihove prenamjene u poslovne prostore. S druge strane, na periferiji grada bio je odvijao se suprotni proces. Sve do kraja razdoblja 1981., godine, bilježio se rast stambenog fonda u svim prigradskim općinama (Sesvetama, Velikoj Gorici, Samoboru i Zaprešiću). Najveći relativni porast imale su gradu najbliže, a tada najmanje izgrađene Sesvete. One su na kraju drugog svjetskog rata imale samo 11.4% stambenoga fonda u odnosu na onaj kojega su imale 1981. godine. Kod svih prigradskih općina najveću je ulogu odigrala masovna društvena izgradnja. Ona je najranije počela u Sesvetama i Velikoj Gorici (u Samoboru nešto kasnije zbog veće udaljenosti, a u Zaprešiću zbog nedostatka urbane tradicije). Ovaj je oblik izgradnje stambenog fonda Velikoj Gorici u razdoblju 1971.-81. donio isto toliko stanova, koliko i čitav dotadašnji razvoj. Uz tadašnje prigradske općine 1981. najmlađi stambeni fond imale su i općine Novi Zagreb, Dubrava, Peščenica i Susedgrad, dakle rubni dijelovi grada. Rubni i prigradski dijelovi grada su zbog većih slobodnih površina i prometne dostupnosti bili najatraktivniji za stambenu izgradnju te je stoga u njima došlo do natprosječnog porasta broja stanova, a time i domaćinstava i stanovnika (Bašić, 1989.).

Obzirom na strukturu zaposlenih po sektorima djelatnosti, Bašić je 1981. primijetila prevagu sekundarnog sektora u općinama Peščenica, Samobor, Susedgrad, Sesvete i Zaprešić i to objasnila kao posljedicu planske decentralizacije (suburbanizacije) zagrebačke industrije. Velik udio tercijarnog sektora u općinama Velika Gorica, Novi Zagreb i Dubrava objašnjava otvaranjem sekundarnih poslovnih centara u općinama s prevladavajućom funkcijom stanovanja.

Sl. 1. Udio dnevnih imigranata u ukupnom zaposlenom stanovništvu nekih općina Zagrebačke aglomeracije 1981. (Bašić, 1989.)

Koliko je razvijena funkcija rada, govori i udio dnevnih imigranata u ukupnom broju zaposlenih. Na slici 1. vidi se da je najviše imigranata u općini Medveščak koja je u središnjem dijelu grada. Općina Novi Zagreb i sve četiri prigradske općine imale su podjednak udio imigranata. Analizirajući kasnije relativni broj koordinacije, koji govori o odnosu funkcije rada i funkcije stanovanja stavljajući u omjer broj stanovnika i broj radnih mjesta (broj radnika koji rade u općini bez obzira na mjesto njihovog stanovanja), uočeno je da su dominantnu funkciju rada imale općine Centar kao najveći dio središnje poslovne zone, zatim Peščenica kao glavna industrijska zona te Trnje, Črnomerec i Medveščak. Svi rubni dijelovi grada i sve prigradske općine tada su se isticale kao stambene zone, tj. funkcija rada u njima još nije bila dovoljno izražena, odnosno središnji dio grada još nije bio onamo prebacio znatniji dio svojih sadržaja (Bašić, 1989.).

Da Zagrebačka aglomeracija krajem 1980-tih još nije bila ušla u metropolitansku farzu razvoja, govori i rezultat istraživanja njene socijalne topografije. Naime, najveći dio periurbanog područja bio je nižeg socijalnog statusa od bilo kojega dijela unutargradskog prostora. Viši slojevi stanovništva bili su koncentrirani u središnjim četvrtima, ali su ipak u vanjskoj gradskoj zoni nastajale i četvrti višega statusa što je ukazivalo na razvoj aglomeracije prema metropolitanskom stupnju (Bašić, 1994.).

Ako se usporede pokazatelji za sve četiri velike gradske aglomeracije Hrvatske (Zagrebačku, Splitsku, Riječku i Osječku), uočava se da je u svima stanovništvo grada bilo brojnije od stanovništva okolice. Udio stanovništva grada je rastao s njegovom veličinom: početkom 1990-tih najveći je imao Zagreb (76.9%), slijedio je Split (70.0%), a potom Rijeka (65.9%) i na kraju Osijek (60.0%). Kod tih aglomeracija najveći porast broja stanovnika matičnog grada u razdoblju 1961.-1971. imao je Split (85.0%), na drugom mjestu bili su Rijeka i Osijek (56.0%), a najmanji je porast imao Zagreb (31.4%). Između gradskih okolica najveći je porast u tome razdoblju imala je okolica Osijeka (43.0%), potom Rijeke (26.0%), Zagreba (23.8%), a relativno najmanje je porasla okolica Splita (23.0%) (Vresk, 1979.). Ovdje autor napominje da su postojale znatne razlike unutar okolica pojedinih gradova. Pojedini dijelovi okolice bilježili su snažan porast, dok su drugi imali čak i pad broja stanovnika. To je bila posljedica prostornog premještaja stanovništva unutar okolice, kao i doseljavanja iz drugih krajeva. Prometno dostupniji dijelovi okolice postali su vrlo atraktivni i po tome su se izdvajali među ostalim naseljima.

Već se u međupopisnom razdoblju 1961.-1971. uočava premještanje stanovništva grada u okolicu što je bilo najuočljivije u slučaju Zagreba (Vresk, 1979.).

3.3.3. Poslijeindustrijska (metropolitanska) razvojna faza

 70-tih i 80-tih godina XX. stoljeća procesi u Zagrebačkoj aglomeraciji nastavlja se razvijati dotad utvrđenim smjerom. To znači da snažno jačaju centrifugalne silnice, prevladavajući oblik migriranja postaje dnevna migracija, a suburbanizacija se više ne odvija po prometnim pravcima, linearno, nego sve više difuzno.

Gradsko središte doživljava depopulaciju, i to i zbog negativnog prirodnog i negativnog prostornog kretanja (tip E₄ – izumiranje). Rub grada ima tip općeg kretanja stanovništva I₁ (ekspanzija imigracijom), a okolica također bilježi populacijski porast, ali zbog useljavanja koje je veće od prirodnog pada. U prostornom razvoju aglomeracije novo je to da se žarište njenog širenja premješta s istočnog i zapadnog sektora na južni. To je naime vrijeme konačnog prelaska Zagreba preko Save. U razdoblju od 1960-tih do 1980-tih godina čak 49.9% svog doseljenog stanovništva u Zagrebačku aglomeraciju doselilo je u njezin južni dio. Na kraju tog razdoblja, 1981.) u tom južnom sektoru gotovo 75% naselja imao je natpolovični udio dnevnih migranata u aktivnom stanovništvu. Unutar skupine dnevnih migranata najveći udio činili su industrijski radnici (Fürst-Bjeliš, 1996. prema Vresk, 1986.).

Općine središta grada, Centar i Medveščak, depopulirale su, a prikazani rubni dijelovi populacijski su porasli. Istočni i zapadni rub grada, Dubrava i Susedgrad, izgubili su korak s južnim rubom, Novim Zagrebom. Južni sektor napredovao je i utoliko što je i neka dotad izolirana naselja koja su zbog toga bilježila pad broja stanovnika (spominjani Gornji Dragonožec i Lipnica) u međupopisnom razdoblju 1971.-81. bilježila rast (G. Dragonožec od 6.2%, a Lipnica 8.9%) (Fürst-Bjeliš, 1996.). Nesumnjivo je razvoj prometa činitelj ove pojave.

U razdoblju 1991.-2001. nastavljeni su ranije započeti procesi. Udio poljoprivrednog stanovništva smanjuje se. Proces deagrarizacije najizraženiji je na rubovima aglomeracije jer je ondje ostalo najviše poljoprivrednog stanovništva. Krajnji zapadni dio aglomeracije, dijelovi Žumberka u okolici Samobora, zatim sjeveroistočni dio okolice Zaprešića, Sesveta, južni dio okolice Dugoga Sela i jugoistočni dio okolice Velike Gorice zabilježili su najveće promjene. U tim je dijelovima i dalje ostalo najviše poljoprivrednog stanovništva (Ilić, Toskić, 2004.).

Nakon 1990. godine počinju djelovati i slinice karakteristične za tranziciju iz planskoga u tržišno gospodarstvo. Istraživanja pokazuju da sama tranzicija pojačava decentralizaciju (Ott, 2001.).

Uz socioekonomske, u međupopisnom razdoblju odvijale su se i funkcionalne promjene. Čitava aglomeracija zabilježila je vrlo veliko povećanje broja poslovnih subjekata - indeks promjene veći je od 500 (tablica 4).

Tabl. 4. Broj poslovnih subjekata u Zagrebačkoj aglomeraciji 1991. i 2000.

                                                              (Neobjavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku)

Broj poslovnih subjekata povećao se preko pet puta u Zagrebu, u satelitskim gradovima, i u ostalim naseljima, što je potvrdilo empirijska opažanja. Poslovnim subjektom se smatra ,,pravna ili fizička osoba koja obavlja djelatnost u skladu s propisima'' (Statistički ljetopis 2006., str. 71.). Porast broja subjekata bio je najmanji u satelitskim gradovima. To se može protumačiti time što je već 1991. njihov broj ovdje bio dosta velik pa je brži rast nakon toga bilo teško ostvariti. Iznenađuje jedino to što su sva tri segmenta aglomeracije (grad, sateliti i ostala naselja) 2001. zadržala gotovo isti udio u odnosu na 1991. (grad je u obje godine imao oko 82%, satelitski gradovi oko 10%, a ostala naselja oko 7%), dakle, u tome smislu nije došlo do preraspodjele unutar aglomeracije.

Treba spomenuti i da je u međupopisnom razdoblju, dakle, u metropolitanskoj fazi razvoja gradske aglomeracije, došlo i do tercijarizacije, odnosno do povećanja udjela tercijarnoga sektora djelatnosti. Udio zaposlenog stanovništva u ovoj skupini djelatnosti porastao je u svim satelitskim centrima.

Sl. 2. Udio zaposlenih u tercijarnom sektoru djelatnosti 1991. i 2001. (Izvor: Državni zavod za statistiku)

Najveći porast bio je kod zaposlenog stanovništva Zaprešića, Sesveta i Dugoga Sela. Kod svih je satelita porast značajan, osim kod Velike Gorice, gdje je neznatan što je posljedica visokog udjela ove skupine još 1991. godine. Godine 1991. u čak 108 naselja okolice, što čini jednu trećinu, nije se odvijala poslovna djelatnost, a 2000. taj se broj dvostruko smanjio, na 49, uglavnom manjih naselja (naselja s manje od 200 stanovnika). Smanjio se i broj naselja s malo (manje od pet) poduzeća, a najviše se povećao broj naselja gdje je registrirano između 25 i 50 poslovnih subjekata. Naselja s mnogo poslovnih subjekata i s velikim porastom njihovog broja smještena su uz glavne cestovne prometnice. Primjetno je i grupiranje poslovnih subjekata u poslovne zone, posebice u zapadnom dijelu aglomeracije. To pokazuje da kod ovoga procesa postoji prostorna pravilnost i da je jedan od najvažnijih činitelja prometna dostupnost. Mnogi poslovni subjekti koriste pogodnosti smještaja u poslovnoj zoni  - zbog poreznih olakšica, blizine drugih poduzeća, a i veće prometne dostupnosti.

Zagrebačka urbana regija uz socioekonomsku i funkcionalnu, doživjela je i morfološku preobrazbu. U naseljima okolice, posebno u onim s najviše poljoprivrednog stanovništva, vidljivo je smanjenje pomoćnih objekata u domaćinstvima, što je rezultat napuštanja poljoprivrede. Nekadašnje staje i sjenici pretvoreni su u radionice. I stambeni objekti koji su nekad bili središte poljoprivrednog imanja, sada se sve manje razlikuju od onih u urbanim naseljima. U tim se objektima otvaraju poduzeća. U mnogim naseljima izgrađeni su nogostupi, pojavljuju se javni objekti poput poštanskih ureda, ljekarni i slično.

Od 1960-tih na ovamo Zagrebačka je aglomeracija prošla kroz više razvojnih faza, što je u skladu s modelom kojega prolaze ili su prošle brojne aglomeracije u svijetu. Zagrebačka se aglomeracija trenutno nalazi na početku poslijeindustrijske (metropolitanske) razvojne faze (Fürst-Bjeliš, 1996.). Prema najnovijim istraživanjima, Zagrebačka aglomeracija dosegla je čak i stupanj apsolutne decentralizacije, jer se broj stanovnika središnjih dijelova grada smanjuje (2001. bio je 2.36% manji nego 1991.), a okolice brzo povećava. U nutar okolice satelitski gradovi su u razdoblju 1991.-2001. povećali broj stanovnika sa 103 307 na 119 600, odnosno za 15.8% (Bašić, 2005.). Po tome je ona od svih urbanih regija najdalje odmakla u razvoju. Splitska se aglomeracija, kao druga po veličini u Hrvatskoj, nalazi u fazi razvoja u kojoj je matični grad još uvijek prevladavajuće mjesto rada i stanovanja. Obzirom na opće tendencije polarizacije, okolice Splita ima značajan udio radnih mjesta. On je veći (14.3%) nego u Zagrebačkoj aglomeraciji u kojoj iznosi samo 10% (Vresk, 1998.). Broj stanovnika okolice Zagreba u ovom razdoblju raste izuzetno brzo, čak brže od broja stanovnika primjerice grada Splita, i ti podaci ukazuju na zreli stupanj suburbanizacije ovoga Zagreba. Okolica je krajem 1990-tih rasla brže od grada, odnosno, vršio se premještaj stanovništva u okolicu na račun grada što se ocjenjuje pozitivnim razvojem te druge po veličini aglomeracije u Hrvatskoj.

U Zagrebačkoj aglomeraciji očekuje se daljnje jačanje okolice na račun grada, difuzno širenje uvjetovano automobilizacijom i jačanje dnevnih migracija kao najprepoznatljivije pojave u aglomeraciji na ovom stupnju razvoja. Razvoj osobnog i javnog automobilskog i željezničkog prometa omogućuje ovaj suvremeni oblik povezivanja unutar Zagrebačke aglomeracije zbog kojega je suburbanizacija tako daleko odmakla.

3.4. Suburbanizacija

Pod pojmom suburbanizacije najčešće se podrazumijeva premještanje urbanog sadržaja iz matičnoga grada na njegov rub i u prigradsku zonu (Vresk, 2002.). To znači širenje gradskih funkcija u okolicu zbog čega okolica doživljava morfološku, funkcionalnu i socio-ekonomsku promjenu gubeći ruralni, a dobivajući urbani karakter.

Proces suburbanizacije uvelike ovisi o prometu. Ukoliko nema veze između grada i okolice, nema ni suburbanizacije. Tako je suburbanizacija počela značajnijim razvojem prometa, a to je bilo u drugoj polovici 19. stoljeća pojavom i razvojem željeznice. Željeznički promet potaknuo je proces suburbanizacije jer je željeznička pruga došla do samog gradskoga zida. Uz željeznicu su bili vezani industrijski i drugi sadržaji koji su uvjetovali razvoj novih i preobrazbu starih prigradskih naselja. Pod utjecajem željeznice suburbanizacija se odvijala u zvjezdastom obliku.

Kada je 30-tih godina 20. stoljeća znatnim geografskim činiteljem postao automobilski promet, gradska regija je počela mijenjati prostorni oblik postavši difuznom ili kružnom, a ne više zvjezdastom zato što automobilski promet dopire u sve dijelove okolice, a nije vezan samo uz nekoliko glavnih prometnica.

U skladu s društveno-ekonomskim razvojem, suburbanizacija je počela u 19. stoljeću. Tijekom njezinog odvijanja dogodile su se brojne i velike promjene kako u okolici, tako i u gradu. To se posebno odnosi na funkcije rada i stanovanja te na socijalnu topografiju grada (Vresk, 2002.).

3.4.1. Suburbanizacija Zagrebačke aglomeracije

Suburbanizacija je širenje urbanih sadržaja u okolicu grada. Okolica se tada urbanizira, tj. od ruralnog dobiva manje ili više urbani karakter (Vresk 2002.).

Dosadašnja istraživanja razvoja Zagrebačke aglomeracije pokazala su da je suburbanizacija kod nje relativno mlada pojava. Ona u pravom smislu riječi dolazi do jačeg izražaja tek šezdesetih godina XX. stoljeća. Do tada je razvoj aglomeracije obilježavala naglašena koncentracija u matični grad.

Pojačani razvoj industrije uvjetovao je dva prostorna procesa: doseljavanje u grad i dnevne migracije iz okolnih krajeva pri čemu je vodeću ulogu emigracijskog žarišta imalo Hrvatsko zagorje. Tada je socioekonomska preobrazba okolice bila slaba čemu svjedoči nalaz da je 1961. prosječni udio poljoprivrednog stanovništva u okolici Zagreba bio čak 55% ukupnog stanovništva (Vresk, 1997. prema Žuljić, 1965.).

Vremenom je suburbanizacija Zagreba sve više jačala, a mijenjala su se i njezina obilježja. Dnevne migracije mijenjale su se utoliko što je rastao njihov opseg, a gravitacijsko područje se promijenilo – Hrvatsko zagorje je i dalje bilo najjače emigracijsko žarište, ali je pojas najsnažnijih migracija dobila oblik prstena, koji je najširi bio u južnom sektoru. Intenzitet socioekonomskih promjena također je bio pojačan, tako da je Zagreb 1971. imao jasno definiranu socioekonomsku gradsku regiju (Vresk, 1997.).

Suburbanizacija je 1970-tih godina pojačana decentralizacijom pojedinih gradskih funkcija. Od tada možemo govoriti o planskoj, a sve manje o spontanoj suburbanizaciji. Decentralizirana je industrijska, stambena te neke uslužne funkcije. Na taj je način porasla vrijednost okolice, a naročito satelitskih gradova. Okolica se tada čak počela funkcionalno diferencirati. Južni se sektor usmjerava na uslužne funkcije za potrebe čitave aglomeracije (prometna infrastruktura – zračna luka, ranžirni kolodvor, željeznička i cestovna obilaznica te opskrba – crpilišta pitke vode, servisi i dr.). Zapadni se sektor usmjerio na industriju i rekreaciju, istočni i sjeverozapadni na industriju. U razdoblju između 1971. i 1981. godine gradska regija Zagreba dobiva značajke relativne decentralizacije (Vresk, 1997.) koja se odnosi na funkciju stanovanja, a vrlo malo na funkciju rada (stanovništvo okolice raste znatno brže od stanovništva grada).

Treba napomenuti da je suburbanizacija Zagreba putem dnevnih migracija zaposlenih u matični grad još 1997. imala primarno značenje (Vresk, 1997.), a stanje se nije bitno promijenilo ni danas. 

Doseljavanje stanovništva značajan je pokazatelj značenja grada i njegove okolice i njihove privlačne snage. U početnom stupnju razvoja svake aglomeracije doseljavanje je najprije usmjereno na grad, a u daljnjim stupnjevima preusmjerava se na okolicu.

U ranijoj fazi razvoja doseljavanje u okolicu odvija se pretežno iz seoskih naselja koja su udaljenija i izoliranija. U zrelijim fazama u okolicu doseljava stanovništvo matičnoga grada, a to doseljavanje može biti spontano i plansko.

Za ocjenu razvoja suburbanizacije dobro je poznavati i strukturu doseljenog stanovništva. Ukoliko u okolicu doseljava siromašno stanovništvo matičnoga grada, zbog oskudice stambenog prostora u gradu i nižih cijena stanova, riječ je o nižem stupnju razvoja aglomeracije, nego ako u okolicu doseljava stanovništvo grada višeg socijalnog statusa – tada je riječ o velikoj vrijednosti okolice (Vresk, 1997.). 

Godine 1991. udio doseljenog u ukupnom stanovništvu Zagrebačke aglomeracije iznosio je 52.6%, od čega je na gradska naselja otpadalo čak 88.5%, a na ostala samo 11.5% (Vresk, 1997.). Dakle, puno više se doseljavalo u gradska naselja nego u ostala iz čega se isčitava proces urbanizacije Hrvatske. No treba ukazati i na odnos grada i okolice – u okolici je udio doseljenog u ukupnom stanovništvu već tada iznosio više nego u gradu (55.2% naprema 51.8%). Ovaj podatak jasno ukazuje na privlačnost okolice, a unutar nje opet su najprivlačniji satelitski gradovi. Detaljnija je analiza pokazala da je najjače doseljavanje bilo usmjereno na Sesvete, Veliku Goricu, Zaprešić i područje između Samobora i Zagreba. Doseljavanje je bilo u te gradove i prostor između njih (Vresk, 1997.).

Najsnažnije doseljavanje u Zagrebačku aglomeraciju odvijalo se u razdoblju između 1961. i 1980. godine. Isto je bilo i s gradom Zagrebom. Podaci o prostoru iz kojega je stanovništvo doselilo, mnogo govore o obilježjima doseljavanja. Znatna su preseljavanja postojala unutar tadašnjih općina. Međutim, i udio doseljenih iz inozemstva i drugih republika SFRJ bio je visok. U okolici Zagreba najjača su bila unutaropćinska preseljavanja (Vresk, 1997.).

Glavnina doseljavanja iz inozemstva bila je usmjerena na gradove i naselja oko njih, posebice na južnom rubu Zagreba i oko Velike Gorice. Također su velik udio doseljenih s prostora izvan Hrvatske imale Sesvete s okolnim naseljima Ivanjom Rekom, Dumovcem, Dobrodolom i Budencem, ali i neka naselja zapadno od Zaprešića (Vresk, 1997.).

Doseljavanje u okolicu utječe i na druge aspekte suburbanizacije. Ono utječe na socioekonomsku preobrazbu tih naselja. Glavnina doseljenog stanovništva zapošljava se u nepoljoprivrednim djelatnostima. Doseljavanje utječe i na pokretljivost stanovništva, pojačava se stambena izgradnja, uređenje naselja. Doseljavanjem se okolica još više urbanizira.

Navedeni podaci pokazuju da okolica Zagreba, a naročito neki njezini dijelovi, imaju veliku privlačnost za doseljavanje. To ukazuje na odmakli stupanj suburbanizacije Zagrebačke aglomeracije još i prije 1991. godine.

Gledajući omjer broja stanovnika i radnih mjesta Zagreba i okolice, koji prikazuje slika 3., Vresk je zaključio da je Zagrebačka aglomeracija još uvijek u ranoj fazi razvoja (Vresk, 1997.). Oko 75% njezinih stanovnika živjelo je u matičnome gradu, a samo 25% u njegovoj okolici. Promatrajući funkciju rada, autor je primijetio još naglašenije razlike: na grad je otpadalo 90%, a na okolicu 10% radnih mjesta. Međutim, zamjetan je proces decentralizacije i tu je zabilježena prekretnica – broj stanovnika okolice raste brže od broja stanovnika matičnoga grada, odnosno u tijeku je decentralizacija.

Klasifikaciju 342 naselja u Zagrebačkoj urbanoj regiji na urbana, snažnije urbanizirana, slabije urbanizirana i ruralna, proveli su Toskić i Ilić prema stupnju njihove socio-ekonomske preobrazbe (Toskić, Ilić, 2004.). Kao kriteriji stupnja preobrazbe uzeti su udio agrarnog u ukupnom stanovništvu i udio dnevnih migranata u broju zaposlenih. Među istraživanim naseljima pet ih je bilo urbano, 155 snažnije urbanizirano, 83 slabije urbanizirana i 98 ruralnih. Pet urbanih naselja bili su upravo satelitski gradovi: Dugo Selo, Sesvete, Velika Gorica, Samobor i Zaprešić (Toskić, Ilić, 2004.). Suburbanizacija se u Zagrebačkoj aglomeraciji odvijala razvojem satelitskih centara pa je tako satelitizacija bila prevladavajući proces u suburbanizaciji.

3.5. Satelitizacija     

3.5.1. Pojam satelitizacije

Pojam satelita nastao je u geofizici, odnosno astronomiji. Riječ ,,satelit'' u hrvatskom jeziku potječe od latinske riječi ,,satelles'' koja znači nesamostalni pratilac (Klaić, 1984.).

U društvene znanosti, pa tako i u geografiju, pojam ,,satelit'' ušao je prije pedesetak godina u okviru dijela socijalne teorije koji se zove socijalna fizika. Socijalna fizika je skup teorija i modela koji su preuzeti iz fizike, a upotrebljavaju se u društvenim, socijalnim znanostima pri objašnjavanju nekih socijalnih pojava i procesa (npr. satelitizacije i gravitacije). Ona, dakle, teorijama i modelima prirodnih znanosti objašnjava pojave i procese i društvu.

Satelit i satelitizacija u geografiji se koriste u objašnjavanju odnosa prigradskih naselja i matičnog grada. Taj je odnos analogan odnosu nebeskih tijela - manja tijela su pod utjecajem matičnoga i njemu gravitiraju. Satelitski gradovi ili sateliti razvijaju se pod utjecajem matičnoga grada, s njim su tijesno povezani i ovisni su o njemu. Cvitanović (2002.) za satelitski grad kaže da je on s većim gradom tijesno povezan prometnicama i raznim uslužnim djelatnostima, ali je samostalan u upravnom i kulturno-prosvjetnom pogledu te nekim gospodarskim granama''. Tipski primjer takvog satelitskog grada bio bi Samobor, koji već stoljećima ima oblikovanu, vlastitu urbanu tradiciju, ali je zbog blizine Zagreba s njim čvrsto povezan, a obzirom da iz Samobora u Zagreb na posao dnevno migrira velik broj zaposlenika, i ovisan o njemu. Međutim, i u samom Samoboru postoji znatna gospodarska djelatnost, koja je tako snažna u velikoj mjeri zbog utjecaja Zagreba.

Nasuprot Samoboru, kriterijima Cvitanovićeve definicije ne odgovaraju Sesvete jer one nisu upravno samostalne, nego su dio upravne jedinice Grad Zagreb. No, Sesvete imaju izuzetno snažnu gospodarsku djelatnost, koja se također razvila pod utjecajem Zagreba, odnosno povoljnog prometnog položaja Sesveta uz autoceste koje vode u hrvatsku  metropolu. Sesvete su danas fizionomski srasle sa Zagrebom, ali to se u određenoj mjeri može reći i za sve ostale satelite jer je posljednjih godina došlo do intenzivne izgradnje stambenih i gospodarskih objekata u prostoru između satelitskih centara i grada Zagreba, doduše, ne u tolikoj mjeri kao kod Sesveta koje su i prije Zagrebu bile prostorno najbliže.

Satelitski se gradovi spontano javljaju u XIX. stoljeću razvojem željeznice i pojavom industrijskih gradova. Njihov razvoj može biti i planski. Neki ih autori nazivaju i novim gradovima koji su izgrađeni u sklopu državne strategije ublažavanja prostornih, ekonomskih i socijalnih problema gradskih područja (Pacione, 2001.). Navodi se da je njihov postanak povezan s težnjom da se zaustavi ili onemogući preglomazna aglomeracija (Cvitanović, 2002.).

Satelitizacija je proces nastanka i razvoja satelitskih gradova. Ima dvostruko značenje: planski model uređenja gradske aglomeracije te prostorno-strukturni oblik nastao spontano. Danas se često koristi kao planski model uređenja mnogih aglomeracija u svijetu.

Neki geografi satelitski grad definiraju kao ,,na rubu gradske regije smješteno naselje s pretežno stambenom funkcijom (,spavaonica')''. On je u velikoj mjeri ovisan o matičnom gradu obzirom na velik broj dnevnih migranata, potrebe za opskrbom robom i uslugama (Brunotte, 2001.).                              

3.5.1.1. Satelitizacija kao prevladavajući oblik razvoja aglomeracija u

             Hrvatskoj i svijetu

Pojava satelitskih gradova u svijetu uglavnom se veže uz pojavu i razvoj industrije, dakle od druge polovice 19. stoljeća. Rijetki su primjeri satelitskih gradova koji su nastali prije pojave industrije. Takav je slučaj četiriju od danas brojnih satelitskih gradova Pariza, koji su nastali još krajem 17. i početkom 18. stoljeća, u razdoblju koje se poklapa s razdobljem mirovanja broja stanovnika pariške regije, u međupopisnom razdoblju 1672.-1719. (Biraben JN., Blanchet D., 1998.).

Najvažniji faktor u razvoju šangajske aglomeracije je bila industrija. Iako je gospodarski rast u Šangaju daleko odmakao, grad je izložen mnogim izazovima. U procesu industrijalizacije prostorni razvoj smještaja industrije može se podijeliti u tri stadija: zauzimanje zemljišta za potrebe industrije, gradnja satelitskih gradova i industrijalizacija ruralnih prostora. Sve su faze promijenile prostorni raspored funkcija unutar gradskog središta, a zajednički im je rezultat suburbanizacija (Ning YM. i Yan ZM., 1995.).

Najvažniji lokacijski faktor industrije u drugoj polovini XIX. stoljeća bio je promet pa su se tako pogoni gradili ponajprije uz željezničke pruge, ali su tražili povezanost i s drugim granama prometa. Budući da je industrija tada bila radnointenzivna, proizvodnja je zahtijevala mnogo radne snage koja će, ukoliko je moguće, stanovati u blizini industrijskih pogona. Tako su uz tvornice nastajale stambene četvrti koje su često prerastale u čitave satelitske gradove.

U slučaju Pittsburgha u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji početkom 1870-tih, kada je došlo do  pretvorbe malih pogona, djelomično čak i obrtničkih radionica u tvornice koje će proizvoditi robu u velikim količinama (ponajviše čelik), novi je menadžment odlučio potražiti nove lokacije za smještaj pogona. Postojala je potražnja za lokacijama s pristupom željezničkoj mreži i mreži unutrašnje plovidbe. Budući da je takva orijentacija tražila i mnogo radne snage, tvornice su često same gradile smještajne kapacitete za svoje radnike pa su tako nicali industrijski satelitski gradovi. Tako je 1910-tih okrug Pittsburgh činio kompleks poslovnog gradskog središta okruženoga brojnim satelitima, te tvorničkim i rudarskim gradovima (Muller, 2001.). I ovdje su, kao i u primjeru Šangaja, satelitski gradovi najuže povezani s industrijom – oni su nastali kao ,,smještajni kapaciteti'' za radnike industrijskih poduzeća koja su širila opseg svoje proizvodnje u procesu industrijalizacije.

Željeznica je bila glavni činitelj razvoja i satelitskih gradova Stockholma, koji je u posljednjih pedesetak godina doživio promjenu od monocentričnog grada (kakav je bio do drugog svjetskog rata) u plansku policentričnu metropolu. Nakon regionalnog planiranja sagrađena je željeznička mreža koja je povezala nove satelitske gradove s poslovnim središtem aglomeracije. Ova kombinacija multicentričnosti i razgranate prometne mreže rezultirala je ogromnim protokom ljudi i robe u gradskoj regiji. Stabilnost ove gradske regije leži u snažnoj željezničkoj orijentaciji prema satelitskim gradovima kod čijeg se funkcioniranja vrlo jasno vidi uloga razvijenoga i dobro organiziranog prometa (Cervero, 1995.).

Londonska aglomeracija danas ima mnogo satelitskih gradova. Početkom XX. st. zbog snažne industrijalizacije broj stanovnika grada dosegnuo je čak 8 000 000 što je počelo stvarati probleme, ponajviše u stanovanju. Tada je Ebeneser Howard zagovarao planiranje  otvorenih, neizgrađenih površina i 1903. je projektirao prvi tzv. vrtni grad (garden city) - Letchworth. No, usprkos tome, London se i dalje širio, duž cestovnih i željezničkih prometnica. Godine 1909. parlament je donio prvi zakon koji bi omogućio kontrolu razvoja. Međutim, čak i usprkos tome zakonu u razdoblju 1921.-31. površina Londona se udvostručila i tada je 1938. donesen zakon o Zelenom pojasu – površini oko grada u kojoj je zabranjena gradnja. Čak i tijekom Drugog svjetskog rata, 1943. i 1944. godine, Abercrombie je izradio nove planove razvoja grada – County of London Plan i Greater London Plan. Namjena tih planova bila je planiranje ne samo grada Londona, nego i njegove funkcionalne regije.

Satelitski gradovi javljaju se i razvijaju na različite načine. Zanimljiv je primjer nekih satelita u Rusiji – oni su se tijekom društvenih promjena 1990-tih smjestili u dotadašnje vojno-industrijsko-znanstvene komplekse. Novoprivatiziranim ruskim poduzećima smještenima u tim satelitskim gradovima u ostvarivanju njihovih potencijala i boljeg poslovanja pomogao je telekomunikacijski oblik prometa, internet (Mcleod, 1994.).

Razvojem satelitskih gradova ponekad vrlo čvrsto upravlja državna uprava. Tako je u Iranu tijekom 1960-tih uveden program koji se temeljio na poticanju razvoja satelitskih gradova kako bi se smanjio populacijski pritisak na gradove. Ta je ,,satelitska politika'' bila najizraženija u gradu Esfahanu. Ondje se ona počela provoditi krajem 1960-tih. Otada do danas prošla je kroz tri faze. Od uvođena pa do 1978. naglasak je bio na stambenom fondu za zaposlene u industriji okolice Esfahana. Nakon revolucije 1979. program je zastao na nekoliko godina, do 1985. kada se nastavilo s njegovim provođenjem. U toj je fazi glavni cilj bio decentralizirati stanovništvo grada rastom satelitskih gradova. Može se zaključiti da će taj program u budućnosti postići povoljne rezultate ako savlada svoje slabosti, a to su nesposobnost i odugovlačenje u provođenju. Potrebno je dati naglasak menadžmentu i koordinirati odgovornost između svih vladinih agencija i razvojnih kompanija smještenih u satelitskim gradovima (Beheshtiha, 1994.).

U angloameričkim i zapadnoeuropskim aglomeracijama često dolazi do društvene diferencijacije naselja u okolici gradova. Tako se javio posebni oblik naselja – suburbij. Suburbiji ponekad imaju veliko društveno značenje jer mogu biti i društveno homogeni. U suburbanim naseljima, bilo da su fizički povezana s gradom, bilo da su od njega odvojena, često prevladava jedan društveni sloj. Tako su kod angloameričkih aglomeracija ustanovljena četiri tipova suburbija: ekskluzivni suburbiji vise društvene klase, suburbiji srednje klase obiteljskog tipa, kozmopolitanski suburbani centri (u kojima žive intelektualci, studenti, umjetnici) i radnički suburbiji (Knox, Pinch, 2000.). U zapadnoeuropskim gradskim regijama White primjećuje četiri tipa suburbanih naselja: industrijske suburbije, suburbije srednje klase, sela dnevnih migranata (,,commuter villages'') i nove radnički suburbije (White, 1984.).

Tijekom 60-tih godina XX. stoljeća satelitski su centri imali veliko značenje u preobrazbi okolica velikih gradova u Hrvatskoj. U Zagrebačkoj aglomeraciji Vresk (1978.) je satelitske centre izdvojio kao gradska naselja unutar urbanizirane okolice koja je izdvojena pomoću posebnih kriterija: 1. udio poljoprivrednog stanovništva u ukupnome trebao je biti manji od 50%, 2. udio zaposlenog u aktivnome stanovništvu veći od 30%, 3. Zagreb (ili njegovo satelitsko naselje) glavni je centar rada i 4. načelo prostornog kontinuiteta.

Tijekom razvoja gradskih regija (aglomeracija) u takvim satelitskim centrima jačaju uslužne i proizvodne funkcije pa oni svojom funkcijom rada pospješuju socio-ekonomsku preobrazbu okolice. Jačanjem funkcije rada širi se njihovo gravitacijsko područje radne snage. Većina je satelita u razdoblju 1961.-1971. imala pozitivnu bilancu dnevne migracije radne snage (više dnevnih imigranata, nego emigranata). To se prvenstveno odnosilo na udaljenije među njima (Vresk, 1979.). Ukoliko je satelitski centar središte općine, tada njegovo značenje znatno jača. Pri jačanju funkcije rada posebno jačaju uslužne djelatnosti za potrebe urbanizirane okolice, tj. centralne funkcije. Taj je proces bio pospješen premještanjem nekih djelatnosti iz središnjega grada. Osim toga, u većinu satelita iz grada je bila premještena industrija što je najzamjetnije bilo u slučaju Zagreba. Zbog ovako složenog razvoja većina je satelitskih središta bila funkcionalno usmjerena na dvije ili više djelatnosti (to se ponajviše odnosi na one satelite koji su bili središta općina).

3.5.2. Satelitizacija kao oblik suburbanizacije Zagrebačke

          aglomeracije

Već je utvrđeno da su dvije funkcije koje mnogo govore o obilježjima neke aglomeracije, stambena i radna, 1991. godine bile koncentrirane u satelitskim gradovima.  Oko polovice stanovnika okolice i čak 2/3 radnih mjesta bilo je smješteno u njima. Ovaj podatak govori i da su oni imali veliku baznost funkcije rada te da su djelovali kao centri rada unutar svoje okolice. U Samoboru je tada bilo zaposleno više dnevnih migranata nego mještana, a  najmanji udio dnevnih migranata imala je Velika Gorica (Vresk, 1997.). Prema tome, satelitizacija je oblik urbanizacije zagrebačke okolice, odnosno suburbanizacije Zagrebačke aglomeracije.  Satelitski gradovi planski su se počeli razvijati tijekom 1970-tih godina. Otada im se povećava broj stanovnika, ali i broj radnih mjesta, prometna i sva ostala infrastruktura. Vresk je primijetio neke procese u satelitizaciji Zagrebačke aglomeracije još prije 2001. Govori da je ona pospješena utjecajem nekoliko činitelja. Denacionalizacija i privatizacija omogućile su kupoprodaju zemljišta i nekretnina. Zagreb svojim metropolitanskim prednostima privlači stanovništvo i poduzetnike. Tome je pridonio i rat zbog kojega je u Zagrebačku aglomeraciju došlo vrlo mnogo izbjeglica i prognanika od kojih su mnogi u njemu ostali i nakon mogućnosti povratka u prijašnje mjesto prebivanja i rada. Računa se da je između 1991. i 1995. u Zagreb doselilo 175 000 stanovnika. Pritom je najveći priljev ostvaren u gradskoj okolici (Vresk, 1997.). Dio toga stanovništva nije se trajno zadržao u Zagrebu jer je otišao u treće zemlje ili gradove, ili se nakon prestanka ratne opasnosti vratio u zavičaj.

Sl. 3. Broj stanova u satelitskim gradovima Zagreba 1991. i 2001. (Izvor: Popis 1991. i 2001.)

Osim porasta broja stanovnika, rastao je i broj izgrađenih stanova. Na slici 3. može se primijetiti da se u svim satelitima broj stanovao povećao, osim u Samoboru i Dugom Selu.

Broj stanova najviše se povećao u Sesvetama, čak 16%, dok je u Velikoj Gorici i Zaprešiću bio znatno manji.

3.5.3. Kriteriji određivanja satelitskih gradova Zagreba

Satelitski gradovi Zagreba dio su njegove okolice i jezgre su suburbanizacije. Vresk ih određuje prema slijedećim kriterijima:

1.      da su naselja gradskoga tipa

2.      da se nalaze u izdvojenoj gradskoj regiji

3.      da iz njih u Zagreb putuje preko 30% njihovog aktivnog i preko 35% zaposlenog stanovništva (Vresk, 1997.)

Prva dva kriterija govore o visokom stupnju preobrazbe naselja zagrebačke okolice pod njegovim utjecajem, a treći o funkcionalnoj povezanosti s matičnim gradom aglomeracije. Prvi kriterij (status grada) ne odnosi se na upravno stanje, na to je li koje naselje zakonom proglašeno gradom ili nije (je li ono upravni grad), nego je li ono grad u geografskom smislu riječi (formalni grad).

Pomoću gore navedenih kriterija u Zagrebačkoj aglomeraciji izdvojeni su slijedeći satelitski gradovi: Sesvete, Velika Gorica, Samobor, Zaprešić i Dugo Selo.

Navedena naselja obilježava snažna ovisnost o Zagrebu koja se očituje ponajprije dnevnim migracijama radi rada i školovanja. Ona su funkcionalno nesamostalna, ovisna - ovisna su o Zagrebu jer samo svojim funkcijama nisu sposobna udovoljavati potrebama svoga stanovništva (čiji broj je ogroman), pa ono te potrebe zadovoljava u Zagrebu. No, to ne znači da ne mogu i da ne trebaju imati vlastiti identitet temeljen na bogatoj prošlosti, katkada vrlo urbanoj (Samobor).

Pojava koja jedno naselje čini gradom jest i mali udio poljoprivrednog stanovništva. Udio poljoprivrednog stanovništva prikazan je tablicom.

Satelitska naselja su gradovi jer zadovoljavaju kriterije koji neko naselje određuju gradom: kompaktna su (gusto izgrađena), dovoljne veličine (najstroži kriteriji kažu da trebaju imati najmanje 2000 stanovnika), stanovništvo u njima živi gradskim načinom života (vrlo mali udio poljoprivrednog stanovništva, tablica 5.) (Klöper, 1956.).

Tabl. 5. Udio poljoprivrednog u ukupnom stanovništvu Dugoga Sela, Sesveta, Velike Gorice, Samobora i Zaprešića 2001.

                                               (Izvor: Državni zavod za statistiku, neobjavljeni podaci)

Udio poljoprivrednog stanovništva izuzetno je mali što ukazuje i na socio-ekonomsku transformaciju onih satelitskih gradova koji su nekada imali seoska obilježja, a to su svi osim Samobora.

3.5.4. Specifičnosti satelitskih gradova

Satelitski gradovi međusobno se razlikuju po svojim obilježjima, kako u prošlosti, tako i danas. Historijskogeografski razvoj bitan je za njihovo današnje funkcioniranje. Jednako tako, prometnogeografski položaj, demografski razvoj, kao i druge specifičnosti. Satelitski gradovi razvijali su se u prostorno različitim cjelinama – od gorskog masiva Žumberka, preko prigorja Medvednice, Marije Gorice i Martin-Brega, do posavske nizine u kojoj se izdvaja Turopolje kao posebna prostorna cjelina.

Obzirom na njihovu prošlost, razlikuju se tri tipa satelitskih centara. Prvi čine Zaprešić, Sesvete i Dugo Selo koji su do 1950-tih godina bili mala seoska naselja na povoljnom prometnom položaju. Drugi tip satelitskih centara bila bi Velika Gorica – nekada također seosko naselje, ali znatno veće od Dugoga Sela, Sesveta i Zaprešića. Ona se razvijala kao trgovište bogatog agrarnog prostora te je velikim dijelom i sama imala agrarni karakter. Treći tip bio bi slučaj Samobora koji je jedini satelitski centar koji ima vrlo dugu urbanu tradiciju. Pri populacijskom rastu tijekom 1990-tih Samobor nije toliko narastao kao ostali sateliti, zbog čega infrastrukturi nije bilo toliko teško pratiti demografska kretanja.

Ono što je svim satelitskim centrima zajedničko, jest to da su smješteni na dodiru različitih prirodnih cjelina te su se stoga i izdvojili od okolnih naselja.

3.5.4.1. Dugo Selo

Dugo Selo tek u novije vrijeme stječe obilježja satelitskoga grada (Vresk, 1997.). Kroz svoju je povijest bilo seosko naselje, čemu svjedoči i toponim, u višem prostoru savske aluvijalne ravni. Naselje je imalo određeno prometno značenje, naročito izgradnjom željezničke pruge Budimpešta – Zagreb – Rijeka te kasnije one na Posavskom prometnom pravcu, a ovdje se spajaju i cestovne prometnice Zagreb – Ivanić-Grad i Zagreb – Vrbovec.

Puno prije naselja Dugo Selo spominje se crkva Svetog Martina na brežuljku pokraj imanja Božjakovina, u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. 1209. godine. Brežuljak je po crkvi dobio naziv Martin-Breg. Samo naselje spominje se tek 1622. pod nazivom ,,Sela''. Godine 1901. funkciju župne crkve više ne vrši crkva Sv. Martina na Martin-Bregu, nego novoizgrađena crkva, u naselju, uz glavnu cestu. Naselje se kroz povijest razvijalo cestu, po čemu je i dobilo naziv.

Kotar Dugo Selo osnovan je 1850. godine, a 1955. od njega je otcijepljena općina Posavski Bregi. Prva je škola u Dugom Selu osnovana 1853. godine. Sve do druge polovice XIX. stoljeća naselje se razvijalo samo uz cestu, a tek se nakon izgradnje željezničke pruge 1870. godine izgrađivalo u prostoru između pruge i ceste. Željeznica je kroz Dugo Selo prošla 1870. godine čime ga je spojila sa Zagrebom, a tri godine kasnije ova se prometnica upotpunjuje se u prugu Budimpešta – Zagreb – Rijeka čime su sve željezničke postaje na njoj povećale značenje budući da je bila glavna pruga ugarskog dijela monarhije, povezujući glavni grad Budimpeštu s glavnom lukom, Rijekom. Željeznica je potakla razvoj industrije koja i danas postoji.

3.5.4.2. Sesvete

Intenzivno naseljavanje sesvetskog dijela medvedničkog prigorja počinje još u XI. stoljeću i to zato što su postojala dva vrlo povoljna činitelja: izvrsni uvjeti za ratarstvo, vinogradarstvo, šumarstvo i dobar prometni položaj koji je omogućavao veliki protok ljudi i robe kroz ovaj prostor.

I pri prvom spomenu Sesveta, u jednom dokumentu ugarsko-hrvatskog kralja Karla I. Roberta iz 1328., naselje (seosko) je bilo u sjeni crkve Svih Svetih. U spomenutom dokumentu spominje se samo crkva, a to onda znači da je moralo postojati i selo (Nadu, 1997.). Sesvete su bile selo na feudalnom posjedu zagrebačkog Kaptola, koji se nazivao ,,Terra Casina'' (Nadu, 1998.). Kašina je, naime, imala veće značenje od Sesveta, koja se smjestila na samom rubu hrpta Medvednice, tj. na prijelazu potočnih dolina iz uskih gorskih u šire dijelove.

Još su u srednjem vijeku kroz ovaj dio medvedničkog prigorja prolazile važne prometnice. One su u dobroj mjeri slijedile prethodne, rimske ceste. Na pravcu sjever – jug cesta je, kao i danas, išla iz Zagorja, prelazila Medvednicu kod sela Laz te kroz Kašinu i Sesvete vodila prema Savi koju je prelazila kod Ivanje Reke. Na pravcu istok – zapad to su dva pravca: Zagreb – Bjelovar i Zagreb – Slavonski Brod. Ove su se tri prometnice križale upravo u selu Sesvete.

Križišni položaj Sesvetama je donio Sesvetama razvoj trgovine. One već u XIV. st. imaju ulogu istočnih vrata Zagrebačke županije jer je 1343. godine ban Mikac ovdje postavio mitnicu ubirući maltarinu, a isto je 1458. učinio zagrebački Kaptol. Velik poticaj trgovačkoj funkciji Sesveta bila je povlastica kralja Matije Korvina 1475. Kaptolu za održavanje triju godišnjih i tjednog sajma u Sesvetama. Tjedni sajam i danas je poznat u široj okolicu Zagreba. Ovakav prometni položaj dodatno je vrednovan i prolaskom željezničke pruge koja Sesvete 1870. povezuje sa Zagrebom. Željeznička pruga, koja je prošla i kroz Dugo Selo, potakla je razvoj industrije. ,,Lokalni vlak ,Zec', za željezničare i đake bio je dugo najvažnija veza sa Zagrebom'' (Petravić, 1971.).

Godine 1866. spominje se da Sesvete pripadaju županiji, kotaru i pošti Zagreb, da im je ,,bilježničtvo'' u Dubravi, a da su same sjedište rimokatoličke župe, ,,sudčije'' i škole (Nadu, 1998.). ,,Pučka učiona'' sagrađena je godinu prije, dok je prva škola u sesvetskom dijelu medvedničkog prigorja bila ona u Vugrovcu, otvorena 1836. godine (Nadu, 1996.).

Za Sesvete treba reći da se kod njih dogodio nagli prijelaz iz seosko u gradsko naselje. Iako su zbog željezničke pruge dobile industrijsku funkciju još u XIX. stoljeću, tek od 60-tih godina XX. stoljeća ruralna komponenta povlači se pred urbanom, a još se i danas u samom središtu naselja primjećuju ruralni elementi (stare kuće, gospodarske zgrade, pa čak i poljoprivredno zemljište). Budući da urbani karakter nije dovoljno izgrađen, Sesvete nemaju toliko snažnu privlačnu snagu za naselja okolice, tj. kod njih ne postoji duga tradicija gravitiranja okolice. Taj element i neposredna blizina Zagreba neki su od razloga da ovaj satelitski centar nema dovoljno razvijene centralne funkcije i centralno značenje.

3.5.4.3. Velika Gorica

Velika Gorica je bila središte bogatoga poljoprivrednog kraja, s nekoliko važnih funkcija od kojih je na prvome mjestu bila trgovina.

U prostoru između Save i Kupe od XIII. do XIX. st. djelovala je kao politički i gospodarski činitelj zajednica plemića koja je svoja prava temeljila na slobodnom posjedu, zvana Plemenita općina Turopolja (Univesitas nobilium Campi Turopolya), koja je imala određeni stupanj samouprave (biranje župana (komeša) i ostalih općinskih službenika na godišnjim spravišćima, raspravljanje o općinskim poslovima i dr.). Danas povijesno i etnografsko naslijeđe Turopolja služi kao vrlo dobra turistička i kulturna ponuda u Zagrebačkoj aglomeraciji.

Velika Gorica se prvi put spominje 1228. godine, no do početka XVII. st. bila je neznatno mjesto, u njoj je bilo samo sjedište katoličke župe. Početkom XVII. st.,  29. ožujka 1602. dobila je od kralja Rudolfa II. pravo na četiri godišnja i jedan tjedni sajam. Tada je počeo njezin nagli razvoj pa Emilij Laszowski navodi: ,,trgovište Velika Gorica je najveće mjesto plem. općine turopoljske, te je sijelo župana i uprave iste plemenite općine, sijelo istoimene sučije, te raznih oblasti i kulturnih te privrednih institucija.'' (Laszowski, 1910.) Još govori i da je bila ,,središte života općine turopoljske'' (Laszowski, 1924.). Njenoj trgovačkoj, upravnoj i sudskoj funkciji odgovarao je položaj na glavnoj cestovnoj, a kasnije i željezničkoj prometnici Zagreb – Sisak. Popisom kuća 1773. zabilježeno je ondje 13 kuća, a 1799. u 18 kuća živjelo je 146 stanovnika, dok je župa imala i preko dvije tisuće stanovnika (Laszowski, 1910., sv. II.). Već 1862. kroz nju je prošla željeznička pruga Zidani Most – Zagreb – Sisak – Galdovo, samo dvije godine nakon prve pruge na području Hrvatske (1860. Pragersko – Čakovec – Kotoriba) što je potaklo rani razvoj industrije. Tako je već krajem XIX. st. Velika Gorica stala uz bok tadašnjih urbanih središta Hrvatske.

3.5.4.4. Samobor

Samobor je satelitski centar s najdužom i najizraženijom urbanom tradicijom. Još se u srednjem vijeku razvio u urbano naselje s obrtničkom i trgovačkom funkcijom. On je jedino naselje u okolici Zagreba koje se po ovome kriteriju može s njime mjeriti.

Još je u 13. stoljeću odlukom ugarsko-hrvatskoga kralja bio izuzet vlasti feudalaca, a nedugo zatim dobio je povelju kojom je stekao trgovačke povlastice koje su ga izdvojile od ostalih trgovišta u današnjoj zagrebačkoj okolici.

Trgovačka funkcija grada najbolje se vidi u njegovoj prostornoj strukturi - središtem grada dominira veliki trg, koji je tijekom više stotina godina bio mjesto trgovanja i središte privrednog i društvenog života grada. Kao takav, Samobor je imao golemu ulogu za agrarna naselja svoje okolice, a njegov utjecaj na ta naselja vidljiv je još i danas.

Zbog osmanlijskih osvajanja dijelova Hrvatske stanovništvo bježi i sklanja se u dubinu habsburškoga, pa tako i hrvatskoga teritorija. Stoga je okolica Samobora tijekom XV. i XVI. stoljeća bila naseljavana hrvatskim stanovništvom iz krajeva koji su pali pod Osmanlije ili su bili neposredno ugroženi njihovim osvajanjem. Među njima oko 1525. godine u grad dolaze i franjevci kojima je dodijeljena i crkva. Kako su se ovi redovnici uz dušobrižništvo bavili i školstvom, tako je 1535. godine otvorena škola u franjevačkom samostanu. Tako školstvo u Samoboru ima višestoljetnu tradiciju. Osim spomenute franjevačke, 1601. godine spominje se i još jedna škola, koja ima jednog učitelja.

Kulturno, odnosno obrazovno značenje Samobora očituje se i stoljeće kasnije, kada grad daje nekoliko značajnih prosvjetitelja koji su svojim djelima obogatili kajkavsku književnost. Upravo književnost ima u Samoboru danas veliko kulturno značenje, što se vidi po velikom broju održavanih manifestacija, od kojih je nekoliko njih tradicionalno.

Osim školstva, i javne čitaonice imaju dugu tradiciju. Prva je osnovana još 1843., u sklopu političkih i kulturno-obrazovnih nastojanja Ilirskog pokreta. Samobor tijekom Pokreta nije nimalo zaostajao za najvećim kulturnim žarištima – Zagrebom, Karlovcem, Varaždinom. U sastavu čitaonice ubrzo je osnovana i knjižnica.

Knjižnična funkcija dalje se brzo razvijala, čemu svjedoči podatak da je 1901. osnovana još jedna knjižnica, budući da su osnivači smatrali da ona ilirska ne može udovoljiti njihovom cilju – prosvjećivanju i širih slojeva građanstva (maloposjednika, obrtnika i radnika) (Čebušnik, Burić, 1993.).

Pučko sveučilište u Samoboru osnovano je također vrlo rano – još početkom XX. stoljeća, kada su se u Hrvatskoj osnivala učilišta u kojima su se održavali tečajevi, književne večeri i izložbe, a imala su i izdavačku djelatnost.

Samobor funkcionira kao lokalni centar prostora Žumberka i uz Savu. Zbog svojeg položaja na kontaktu ovih dviju cjelina razvio se u centralno naselja toga prostora. Sve do suvremenih procesa unutar Zagrebačke aglomeracije (kada u XX. stoljeću dolazi do njezine decentralizacije i satelitizacije), Samobor je bio jedini centar okolnoga prostora. Budući da je vrlo rano dobio urbana obilježja, snažno je privlačio stanovništvo okolice, a posljedice te povezanosti vide se i danas.

3.5.4.5. Zaprešić

Zaprešić ima dobar prometni položaj, vrlo sličan Sesvetama i Dugom Selu. Upravo zbog toga ovdje se vrlo rano javlja naselje koje je bilo dovoljno veliko da kanonska vizitacija već 1334. u njemu zabilježi postojanje župne crkve što je zasigurno još više potaklo razvoj naselja kao središta okolnoga prostora i dalo mu na značenju, što je pojačalo i razvoj njegovih drugih funkcija.

U prostoru Zaprešića i okolice savska naplavna ravan sužava se između Medvednice i žumberačkog masiva, a jedan se prometni pravac odvaja prema sjeveru dolinom Krapine. Zbog toga je ovaj prostor strateški važan i kao takav se vrednuje još u srednjem vijeku (izgradnjom utvrde Susedgrad i dr.). Neki su istraživači mišljenja da naziv ,,Zaprešić'' dolazi od konjskih zaprega kojih je zbog prometnog značenja naselja ovdje bilo mnogo.

Zaprešić je s okolicom pripadao susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. U sklopu toga vlastelinstva u XVI. je stoljeću već imao svoju ,,sučiju'' kojoj su pripadala naselja Zaprešić, Rogoznica, Opačnik i Otok (Krivošić, 1998.).

Križanje prometnih pravaca vrednovano je i izgradnjom željezničke pruge koja je kroz Zaprešić prošla još 1862. kao odvojak Zidani Most – Zagreb – Sisak od glavne državne pruge Beč – Trst. Krajem XIX. stoljeća izgrađena je i pruga prema Hrvatskom zagorju, a njeno odvajanje od pruge Zidani Most – Sisak bilo je upravo u Zaprešiću.

Željezničko čvorište Zaprešiću je znatno podiglo gospodarsku atraktivnost pa je ovdje 1920. osnovana ,,Industrija mesnih proizvoda d.d.'', treći pogon mesne industrije u Hrvatskoj.

Po svome razvoju i današnjem značenju, Zaprešić je vrlo sličan Sesvetama. Oba su se ova satelitska centra razvila iz seoskih naselja koja u prošlosti nisu imala ni približno takvo značenje kao Samobor i Velika Gorica. Od malog seoskog naselja Zaprešić je postao satelitski grad pa se posljedice te nagle promjene primjećuju i danas u morfološkoj strukturi naselja gdje još ima ruralnih elemenata kao i u Sesvetama. Takav razvoj ima posljedice i na centralno značenje Zaprešića danas kada neke funkcije u njemu još nisu razvijene. No, od Sesveta se Zaprešić razlikuje prostornom udaljenošću od Zagreba tako da je određenu centralnu funkciju na svoju okolicu ipak imao.

3.5.5. Razvoj satelitskih gradova

Zagrebački satelitski gradovi razvijali su se i razvijaju se, pod utjecajem različitih činitelja. Oni su lokacijski, administrativni ili općedruštveni.

Satelitski gradovi Zagreba gotovo čitavu svoju povijest imaju povoljan prometni položaj. On im je stalno omogućavao gospodarske povoljnosti. No, najviše je taj položaj došao do izražaja u drugoj polovici XX. stoljeća, kad se grad Zagreb dovoljno proširio da bi se približio ovim naseljima. Prometni položaj satelita dodatno je vrednovan u posljednjem desetljeću ovoga stoljeća izgradnjom autocesta, koje danas predstavljaju znatnu lokacijsku prednost razvoju gospodarskih djelatnosti.

Satelitski centri snažan su poticaj dobili nakon Drugog svjetskog rata, kada su postali središta relativno snažnih administrativnih jedinica. Komunalni je sustav Hrvatske od 1962. do 1993. bio utemeljen na stotinjak relativno velikih općina koje su imale visok stupanj političke i gospodarske samostalnosti. Općina je bila i vlasnik cjelokupnih gospodarskih potencijala, stvarajući čak i vlastita općinska poduzeća koja na lokalnoj razini nisu imala gotovo nikakvu konkurenciju. Tako je općina bila zatvoreno tržište. Bila je organizirana centralistički, tj., općinsko središte je bilo naselje bez premca u cijeloj općini te se kao takvo politički, gospodarski, demografski, kulturno i u drugim aspektima razvilo mnogo više od svih drugih naselja. Valja reći da je svih pet današnjih satelitskih gradova tih nekoliko desetljeća bilo središte gradske ili druge općine što je znatno razvilo njihove funkcije. Institucionalizacija određenih djelatnosti u tome razdoblju čini i danas velik dio funkcionalnog značenja ovih naselja jer su u velikoj mjeri naslijedila tadašnju funkcionalnu infrastrukturu.

Današnja slika centralnih funkcija počela se oblikovati tijekom 1950-tih godina, kada su se u ovim naseljima, kao središtima općina, počele osnivati ili modernizirati narodna sveučilišta, muzeji, škole, domovi zdravlja, sudovi, poštanski uredi i dr..

Središta općina imala su povlašteni položaj te su prednjačila dinamikom ekonomskog razvoja u odnosu na ostale dijelove općine. Taj je povlašteni položaj rezultat utjecaja komunalnog sustava koji se očitovao na tri načina: neposredno - institucionalizacijom državnih organa u središtu općine, posredno – upravne funkcije privlače uslužne djelatnosti, a one privlače proizvodne (aspekt lančanih veza) što potiče koncentraciju ljudi i djelatnosti u upravnim centrima (proces kružne kumulativne kauzalnosti) i, kao treće, putem sustava odlučivanja (Toskić, 1998.).

Opća društveno-ekonomska klima koja je nastupila prelaskom na tržišno orijentirano gospodarstvo, u velikoj je mjeri potakla razvoj satelitskih centara. Grad Zagreb je dobio na značenju postavši državnom prijestolnicom, a time se čitava Zagrebačka aglomeracija počela brzo razvijati. Unutar aglomeracije znatno su profitirali upravo satelitski gradovi: zbog decentralizacije Zagrebačke aglomeracije, velikog značenja cestovnog prometa, informatizacije društva i gospodarstva.

Razvoj satelitskih gradova promatrat će se u smislu promjene broja stanovnika, gospodarske strukture stanovništva i razvoja prometne infrastrukture.

3.5.5.1. Promjena broja stanovnika

Današnji satelitski gradovi Zagreba u razdoblju modernih popisa stanovništva doživjeli su veliku promjenu. Populacijski su se višestruko povećali.

Tabl. 6. Kretanje broja stanovnika satelitskih gradova Zagreba u razdoblju 1857.-2001.^•

Izvor: Retrospekt 1857.-2001. (Državni zavod za statistiku).*

Sl. 4. Kretanje broja stanovnika satelitskih gradova Zagreba 1857.-2001.

Izvor: Retrospekt 1857.-2001. (Državni zavod za statistiku).*

Naselja koja su danas satelitski gradovi, sredinom XIX. stoljeća dijelila su se u dvije skupine obzirom na broj stanovnika: Samobor i napose Velika Gorica bili su znatno veći od ostalih današnjih satelitskih centara. Sve do Drugog svjetskog rata broj stanovnika svih centara gotovo se nije mijenjao, da bi nakon rata počeo vrlo blago rasti. Rast je bio sve brži do 1971. godine i u najvećoj je mjeri bio rezultat doseljavanja do kojega je, dakle, došlo još tada. Popisi nakon 1971. godine bilježe eksplozivni populacijski rast satelitskih centara među kojima se ističu Sesvete i Velika Gorica, a Samobor, Zaprešić i Dugo Selo imaju znatno sporiji porast. U slučaju Dugoga Sela to se tumači time što sve do 1990-tih nije bilo znatnije zahvaćeno populacijskom decentralizacijom Zagrebačke aglomeracije.

Stanovništvo Velike Gorice se u razdoblju 1971.-81. čak utrostručilo što je najveći porast kod svih satelitskih centara u posljednjih 150 godina. Isto tako broj stanovnika Sesveta je u razdoblju 1981.-91. porastao gotovo dva puta. U posljednjem međupopisnom razdoblju uočljiv je najbrži porast broja stanovnika Dugog Sela koje upravo tada postaje satelitski centar. Populacijski porast Sesveta, Velike Gorice i Zaprešića malo je sporiji, dok je kod Samobora jednakog intenziteta kao i u ranijim međupopisnim razdobljima.

Ovako brz populacijski razvoj bio je i jest velik izazov prometu budući da velik je broj stanovništva satelitskih centara zahvaćen dnevnim migracijama. Proširenje postojećih i gradnja novih prometnica, kao i uvođenje novih linija i oblika prijevoza trebali bi se odvijati više ili manje paralelno s povećanjem broja stanovnika što je presudno za funkcioniranje satelitskih gradova, ali i čitave Zagrebačke aglomeracije.

Očekuje se da je faza eksplozivnog porasta broja stanovnika satelitskih centara završila i da će on sada biti znatno sporiji, iako će imigracija i dalje biti značajna. To bi pozitivno utjecalo na razvoj centralnih funkcija satelitskih gradova koje bi, poput ostale infrastrukture, lakše pratile populacijski porast. Jačanjem centralnih funkcija satelitskih gradova smanjila bi se njihova ovisnost o Zagrebu i pojačalo gravitacijsko djelovanje na njihovu okolicu. Vremenom bi se i kod stanovništva okolice i samih satelita razvio osjećaj pripadnosti tome prostoru koji je također činitelj razvoja centralnih funkcija, čak i u uvjetima modernih prometno-gospodarskih prilika, ponajviše kod kulturnih funkcija.

3.5.5.2. Aktivno i zaposleno stanovništvo po djelatnostima i sektorima    

             djelatnosti

Struktura aktivnog i zaposlenog stanovništva kao činitelj razvoja centralnih funkcija može se promatrati prema djelatnostima i sektorima djelatnosti. Slike 6. i 7. prikazuju strukturu zaposlenog i aktivnog stanovništva satelitskih gradova 1991. i 2001. godine. Zbog nedostupnosti podataka kod 1991. prikazana je struktura aktivnog, a kod 2001. godine zaposlenog stanovništva. No, temeljne procese moguće je i tako primijetiti.

Sl. 5. Aktivno stanovništvo satelitskih gradova Zagreba po djelatnostima 1991. – postotni udio u ukupnom zaposlenom stanovništvu (Izvor: Popis 1991., dok. 885.)

Raspodjela prema sektorima djelatnosti kod svih satelitskih gradova u objema popisnim godinama prikazivala je da je proces tercijarizacije razvijen. Najzastupljeniji je bio tercijarni sektor, zatim sekundarni, pa primarni. Godine 2001. zastupljenost primarnog gospodarskog sektora u Dugom Selu smanjila se u odnosu na stanje deset godina ranije kao rezultat deagrarizacijskih procesa koji su kod ovog satelitskog grada razvijeni u najmanjoj mjeri.

Sl. 6. Zaposleno stanovništvo satelitskih gradova Zagreba po sektorima djelatnosti 2001.

Udio primarnoga sektora malen je u naseljima koja imaju vrlo mali udio poljoprivrednog stanovništva što ukazuje na odmakli stupanj socio-ekonomske preobrazbe satelitskih gradova pod utjecajem Zagreba. U sekundarnom sektoru industrija prednjači nad građevinarstvom. To ukazuje na to da industrija još uvijek zauzima značajnu ulogu u zaposlenosti stanovništva. Čak i usprkos problemina koji proizlaze iz gospodarske tranzicije, u industriji radi oko 20% zaposlenih.

Kod svih satelita trgovina zauzima velik udio u obje promatrane godine. Isto je i s obrazovanjem i zdravstvom. U pojedinim je satelitskim gradovima (Zaprešiću i Samoboru) promet 1991. zauzimao mnogo manji udio nego 2001., dok je u ostalima zadržao vrijednost od 8-9%. 1991. godine mali je udio otpadao na stambeno i komunalno gospodarstvo.       

U slučaju Dugog Sela najviše se vidi socioekonomska preobrazba pod utjecajem Zagreba. Dugo Selo i jest najmlađi satelitski grad i u njemu tek u novije vrijeme nastupaju procesi koji su se u drugim satelitima već dogodili. To se odnosi na pad udjela primarnog i sekundarnog sektora, a porast tercijarnoga, koji se dogodio u posljednjem međupopisnom razdoblju. Kod Velike Gorice i Samobora udio primarnog sektora je porastao. To je zbog različite metodologije jer je u Popisu stanovništva 2001. godine uračunato čitavo područje upravnog grada, u kojeg ulaze i ruralna naselja u okolici.

Generalno se može reći da je sekundarni sektor izgubio na značenju kod satelitskih gradova. U skladu s time, udio tercijarnog sektora se povećao. Iz svega se vidi da je u ovom međupopisnom razdoblju došlo do daljnje socio-ekonomske preobrazbe satelitskih centara i njihove okolice pod utjecajem Zagreba u smislu deagrarizacije i tercijarizacije.

3.5.5.3. Razvoj prometne infrastrukture

Stupanj razvijenosti javnog i osobnog prometa, cestovnog i željezničkog u najvećoj mjeri određuje razvoj satelitskih gradova. Opće je prihvaćena teza da promet doprinosi funkcioniranju centralnih naselja (Malić, 1981.). Izgrađenost prometnica, postojanje i učestalost linija javnog prometa, stanje voznog parka najvažniji su pokazatelji razvoja ovog čimbenika. Gradski i prigradski promet u Hrvatskoj pridonio je procesima prodiranja urbanih elemenata u gradsku okolicu (Ilić, 2000.). Kroz povijest Zagrebačke aglomeracije promet se uvelike mijenjao, a njegov je razvoj, uz još neke činitelje, najviše određivao njen razvoj. 

Još je u XIX. stoljeću promet (željeznički) bio taj koji je određivao prostorno širenje grada. No, on se nije toliko odnosio na putovanje stanovnika aglomeracije, nego je u zone željezničkih postaja na rubu grada doseljavalo stanovništvo zbog toga što su one bile centri rada zbog smještaja industrijskih pogona uz željezničku prugu. Kasnije je željeznica i željeznički promet ipak izravnije odigrao ulogu u odnosu grada i okolice omogućujući prve dnevne migracije (iz Hrvatskog zagorja i drugih krajeva koji su željeznicom bili povezani sa Zagrebom.

Javni je promet zbog razvoja prometnih sredstava na globalnoj razini postao značajni činitelj mnogo ranije nego osobni promet. U razdoblju od 60-tih do 90-tih godina XX. stoljeća sustav javnog gradskog prometa u okvirima Zagrebačke aglomeracije zasnivao se uglavnom na dvama prijevoznim sredstvima – tramvaju i autobusu (Sić, 1984.). Isti autor navodi i da se na širem gradskom području u tom razdoblju odvijao i prigradski željeznički promet, ali se on tada po svojim organizacijskim i tehničko-tehnološkim obilježjima još nije bio transformirao u tipično prijevozno sredstvo javnog gradskog prometa – to se dogodilo tek u 1990-tim godinama. Tramvajski i autobusni promet kao nositelji prometa unutar aglomeracije bili su uglavnom komplementarni, nisu dolazili u konflikt preklapanjem područja djelovanja jer je svaki oblik imao svoj prostor – tramvaj je prometovao središtem grada, a autobus od ruba grada u okolicu. Međutim, konkurencije je ipak bilo, i to u aspektu prometnog praćenja širenja gradskoga tkiva. Tramvajska se mreža u navedenom razdoblju gotovo nije povećavala, a povezivanje s novim urbanim zonama prepušteno je autobusu jer se on lakše uvodi u promet budući da nije potrebno graditi prometnice. No, krajem 1970-tih uvođenjem tramvajske linije u Novi Zagreb i taj se trend bio promijenio.

Razvoj autobusne mreže bio je u razdoblju 1960.-1983. brži od razvoja tramvajske mreže. Indeks povećanja duljine autobusnih linija po četverogodišnjim razdobljima zabilježio je najveću vrijednost u razdoblju 1976.-80., čak 207. Treba reći i da su se povećavale duljine linija i tramvajskog prometa u ovome razdoblju, ali autobusnoga znatno brže. U razdoblju 1960.-1983. rastao je i broj prevezenih putnika i tramvajskog, i autobusnog prometa. Međutim, i ovdje je, kao i kod duljine linija, broj putnika prevezenih autobusom bilježio brži porast. Tako se može zaključiti da se javni promet tijekom 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća razvijao, a da je autobusni promet pri tom imao brži razvoj.

No, premda je autobusni promet brže napredovao, tramvajski je imao znatno više putnika. To se može objasniti time da je postojala veća koncentracija ljudi u središnjem dijelu grada, nego nego prema rubnim područjima. Uostalom, grad je tada imao, a ima i danas, mnogo više stanovnika od okolice. Međutim, u tih dvadeset godina broj putnika u autobusima povećao se čak za 185.6%, a u tramvajima samo za 7.7% (Sić, 1984.).

Početkom 1980-tih godina mreža je dosegla svoj vrhnac obzirom na dotadašnju organizaciju. Duljina nekih linija premašila je 30 km, broj dnevnih polazaka na glavnim pravcima prigradskog povezivanja vrlo je brzo rastao, a trajanje vožnje znatno se produživalo zbog opterećenosti prometnica i velikog broja stajališta. Stoga je došlo do reorganizacije prometne mreže: glavnina prigradskih linija skraćena je do sekundarnih terminala koji se uređuju u satelitskim gradovima – Sesvetama, Velikoj Gorici, Samoboru i Zaprešiću, odakle nastavljaju brze autobusne linije prema gradu (Sić, 1984.).

Tijekom 1970-tih i 1980-tih primarni terminali primiču se rubu grada što pojačava razgraničenje između autobusnog i tramvajskog prometa. Ovakva je organizacija mreže javnog gradskog prometa prilagođena konceptu njenog razvoja u velikim aglomeracijama svijeta. Ona je dovela do oblikovanja četiriju sektora prigradskog prometa, vezanima za satelitske gradove. Tako su oni došli do većeg izražaja. Dnevna frenvekcija autobusnih veza bila je najveća na relaciji Zagreb – satelitski gradovi. Poboljšanjem veze sa Zagrebom te sustavnom distribucijom linija prema svom zaleđu, satelitski gradovi ojačali su svoju prometnu funkciju, a preko nje i ostale.

Upravo u međupopisnom razdoblju 1971.-81. usporen je porast broja stanovnika Zagreba, a porastao je broj u rubnim općinama Zaprešić, Samobor, Velika Gorica i Sesvete. Unutar općina daleko odskaču satelitski gradovi: Velika Gorica zabilježila je porast od 211.3%, Sesvete 95.2%, Samobor 63.3%, Zaprešić 66.2% i Dugo Selo 42.0% (Sić, 1984. prema Vresk, 1982.-83.). Oko satelita su se razvila šira urbanizirana područja, koja su se spojila s prostorom grada Zagreba.. U tom su razdoblju ojačale i ekonomske funkcije satelitskih gradova, posebno industrijska. Zbog veće funkcije stanovanja i rada sateliti su postali ishodišta i odredišta intenzivnih dnevnih migracija.

Mreža javnog prometa u Zagrebačkoj aglomeraciji utjecala je i na socioekonomske procese u njoj. Tako je primjerice uočeno da su u prigorskom zaleđu Sesveta ili nekih dijelova plešivičkog prigorja više urbanizirana ona naselja koja imaju mogućnost svakodnevnog korištenja gradskog autobusnog prometa. On je pružao znatno niže cijene prijevoza od međugradskog prometa na istim linijama. Uspoređujući naselja s autobusnim stajalištem i ona bez autobusnog stajališta u prigorskom dijelu općine Sesvete, Sić uočava da su prvospomenuta imala manji udio poljoprivrednog stanovništva, veći udio zaposlenog u aktivnom stanovništvu te pozitivnu populacijsku promjenu u intervalu 1971.-81. (Sić, 1985.).

Tijekom 1980-tih izgrađen je određen broj objekata prometne infrastrukture koji su poticali proces decentralizacije Zagrebačke aglomeracije. Tu je gradska obilaznica, koja je podignuta na razinu autoceste što je dovelo ne samo do rasterećenja prometa u gradu kanaliziranjem tranzitnih tokova, nego je omogućilo i bolju povezanost grada i okolice, a ponajviše naselja unutar okolice.

Kao novina, 1992. u prigradski promet Zagreba uključuje se i željeznica (Ilić, 2000.). Već postojeće željezničke pruge, nacionalnog i internacionalnog značenja iskorištene su za bolje funcioniranje Zagrebačke aglomeracije budući da je većina satelitskih gradova (svi osim Samobora) smještena na željezničkoj pruzi. Uvedeni su prigradski vlakovi na relaciji Savski Marof – Dugo Selo koji olakšavaju dnevne migracije stanovništva Zaprešića, Sesveta i Dugoga Sela. Treba napomenuti da stanovništvo ovih satelitskih centara pri dnevnim migracijama koristi i regionalne vlakove budući da većina njih stoji na tim stajalištima. Od satelitskih centara sa željezničkom prugom samo je kod Velike Gorice željeznički promet slabog intenziteta, a to je zato što je željeznička stanica u tome satelitskom gradu značajnije udaljena od njegovog središta.

Zagrebačka  aglomeracija od kraja XX. stoljeća ima relativno razvijenu prometnu infrast-rukturu. Oko grada je izgrađena autocesta sa čvorovima Zaprešić, Jankomir, Lučko, Buzin, Ivanja Reka, Sesvetska Sela i Popovec. Ova je obilaznica omogućila brže kretanje i povećala dostupnost satelitskih gradova, budući da su čvorovi izgrađeni u nekima od njih ili u njihovoj blizini (Sesvete i Zaprešić). Tako ova prometnica regionalnog, nacionalnog i internacionalnog značenja utječe i na lokalni promet, odnosno razvoj Zagrebačke aglomeracije.

Od deset terminala četiri su bila u satelitskim gradovima, odnosno terminali su postojali u svim satelitima osim u Dugom Selu. Na terminalima su se spajali autobusne, odnosno tramvajske linije s s autobusnima koje su vodile u okolicu satelitskih gradova. Na putu za Zagreb stanovništvo okolice satelita mijenjalo je prijevozno sredstvo u satelitskom centru. Ova je činjenica znatno povećala značenje satelitskih centara, pa tako i njihovih centralnih funkcija jer su bili posrednici između svoje okolice i grada Zagreba. S terminala su vodile brojne autobusne linije, koje su dolazile i do najudaljenijih naselja okolice. Iz svega navedenoga vidi se golemi utjecaj javnog gradskog prometa na suburbanizaciju, ali i satelitizaciju Zagrebačke aglomeracije – procese koje je on slijedio i poticao.

Prema istraživanjima provedenima u vrijeme izrade Generalnog prometnog plana za grad Zagreb, preko 80% putovanja u vrijeme jutarnjeg vršnog opterećenja čine putovanja u školu i na posao, a čak 75.6% čine putovanja na posao (Žuljić, 1994.).

Početkom 1990-tih godina u javni gradski i prigradski promet uključuje se i željeznica. To je bio rezultat gradske politike, ali i ratnih okolnosti. 1992. ponuđen je veći kapacitet prijevoza i veća učestalost kretanja prigradskih vlakova. Sada je ovaj oblik gradskog i prigradskog prometa najintenzivniji na relaciji Dugo Selo – Savski Marof gdje radnim danom u radnom dijelu godine ima 50-tak polazaka prigradskog vlaka u jednom smjeru (uz one međugradske, koji su posebice na relaciji Zagreb Glavni kolodvor – Dugo Selo također vrlo brojni).

Željeznica se u gradski promet uključuje mahom u gradovima koji imaju nekoliko milijuna stanovnika ili više. No, prema broju stanovnika i površini Zagrebačke aglomeracije, Zagreb ima potrebu prijevoza putnika još i željeznicom. Uzimajući u obzir iskustva inozemnih gradova, još se 1994. predlagalo korištenje postojećih pruga Zaprešić – Glavni kolodvor – Dugo Selo i Glavni kolodvor – Novi Zagreb – Velika Gorica (Žuljić, 1994.). Dosad se prva linija intenzivno koristi, a ona preko Novog Zagreba, ne. Za stavljanje u funkciju svih prednosti, željeznički bi se podsustav trebao modernizirati tako da se poveća broj polazaka na pruzi za Veliku Goricu i da se odvoji gradski i prigradski od daljinskog prometa gradnjom zapadne obilaznice i novog južnog kolodvora za daljinski promet. U novije se vrijeme javlja i ideja izgradnje podzemne željeznice koja bi trebala znatno olakšati promet u Zagrebačkoj urbanoj regiji.

Izgradnja i uključivanje metropolitanske željeznice zahtijeva ulaganje velikih sredstava i brojna istraživanja. Kao jedno od realno izvedivih rješenja spominje se izgradnja pruge normalnog kolosijeka od budućeg spremišta novih tračničkih vozila u Jakuševcu preko Mosta slobode i ulaska u podzemlje sjeverno od Save do minus prve razine Radićevog trga (Žuljić, 1994.).

Sadašnji tramvaj bi u budućnosti trebao prerasti u kombinaciju nadzemnog i podzemnog tramvaja te bi njegova trasa trebala biti odvojena od ostalih čime bi se uklonile sve konfliktne točke i postiglo bolje funkcioniranje podsustava.

Zasebna problematika prometnog funkcioniranja Zagrebačke aglomeracije jest odnos javnog i osobnog prometa, odnosno udio svakoga od njih. Istraživanje tog aspekta prometa izvršio je Žuljić čiji rezultati pokazuju da je 1992. godine na javni gradski prijevoz radnim danom koristilo 48.1% ispitanika, a osobni automobil 21.3% (Žuljić, 1994.).

Pojedini autori smatraju da cilj kojemu Zagreb treba težiti, jest udio javnog u ukupnom gradskom i prigradskom prometu od najmanje 66%, a u vršnim dnevnim opterećenjima i više (Žuljić, 1994.).

Pri analizi pojedinih vrsta javnog gradskog i prigradskog prometa navodi se da je najefikasniji tramvaj, zatim prigradska podzemna željeznica, potom autobus pa gradska podzemna željeznica. Pritom se u obzir uzimao broj putnika koji se u jednom satu mogu prebaciti određeni broj kilometara (Žuljić, 1994). No valja reći da svaka od ovih vrsta ima određene prednosti i nedostatke te da je u određenoj situaciji neki oblik prometa daleko najpovoljniji od svih ostalih. Zbog toga treba radi učinkovitog odvijanja prometa odabrati onaj koji u danim uvjetima najviše odgovara. Do uravnoteženog prometnog sustava doći će onda kad se svaki podsustav bude koristio ondje gdje su njegove prednosti najveće.

Promet je vrlo važan činitelj razvoja svake aglomeracije. Kod Zagrebačke aglomeracije on se razvijao paralelno s njenim razvojem, prativši ponekad brže, ponekad sporije, populacijski rast. Ponekad je prostorno širenje grada i populacijski rast naselja okolice poticao razvoj prometa, a ponekad je promet poticao razvoj naselja u kojima je bila izgrađena prometna infrastruktura. Promet je bitan činitelj razvoja centralnih funkcija, kako grada, tako i okolice. Dobra prometna infrastruktura omogućava intenzivno povezivanje stanovništva okolice s matičnim gradom, ali omogućava i stanovništvu grada povezivanje s okolicom u koju se u sklopu decentralizacije gradske urbane regije premješta znatan dio centralnih funkcija aglomeracijskog ranga. Prometno povezivanje grada s okolicom očituje se ponajprije u dnevnim migracijama.

3.6. Dnevne migracije 

Dnevne migracije zaposlenih u grad, njihovo gravitacijsko područje  i njihov intenzitet vjerno ukazuju na povezanost matičnog grada s njegovom urbaniziranom okolicom. Intenzitet dnevnih migracija neizravni je pokazatelj prometne povezanosti, a isto tako i drugih oblika mogracije (opskrba, školovanje, trgovina i dr.). Za potrebe dnevnih migracija razvijaju se prigradski prometni sustavi (Vresk, 1997.).

Dnevne migracije vrlo su bitna pojava u nekoj aglomeraciji i iz njihovog se intenziteta lako može primijetiti povezanost između matičnoga grada i nekog naselja u okolici. Satelitski su gradovi i prema kriteriju njihovog odabira snažna ishodišta dnevnih migracija. Ujedno su dnevne migracije i činitelj razvoja centralnih funkcija jer se njihov veći intenzitet povezuje sa slabije razvijenim centralnim funkcijama njihovog ishodišta, u ovom slučaju satelitskih gradova. Ukoliko su dnevne migracije iz satelitskog centra intenzivne, to znači da će stanovništvo satelitskog grada potrebe za centralnim funkcijama češće zadovoljavati u gradu, upravo zato što često putuje u grad. Također i promjena obilježja dnevnih migracija u vremenu daje informaciju o promjeni u razvoju centralnih funkcija.

Uspoređujući međusobno aglomeracije velikih gradova Hrvatske, Vresk je uočio da su tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća najveći stupanj pokretljivosti radne snage imale Zagrebačka i Riječka aglomeracija, u kojima je i najveći broj naselja imao preko 90% zaposlenih izvan mjesta stanovanja. Tada su naselja s jačom funkcijom rada, kao i ona izoliranija, imala manji udio dnevnih migranata od ostalih naselja.

Dnevne migracije u Zagrebačkoj urbanoj regiji vrlo su intenzivne. U njihovom apsolutnom opsegu prednjače satelitski gradovi.

                       Sl. 7. Udio dnevnih migranata u zaposlenom stanovništvu 1991. i 2001.

                                 (Izvor: Popis 1991. (neobjavljeni podaci) i www.dzs.hr)

Slika 7. prikazuje da svaki satelitski grad ima velik udio dnevnih migranata - čak preko polovice zaposlenog stanovništva ne radi u naselju u kojemu stanuje. Uspoređujući stanje 1991. i 2001., primjećuje se da je udio dnevnih migranata kod svih satelitskih gradova 2001. bio manji nego deset godina ranije, osim u Samoboru i Dugom Selu. Kod Sesveta je ta razlika najveća – ona iznosi čak 13.6%. Najmanju razliku zabilježila je Velika Gorica (pad za 6%). Sudeći prema smanjenju udjela dnevnih migranata, može se zaključiti da je radna funkcija satelitskih gradova ojačala, odnosno da su sateliti 2001. godine postali samostalniji nego što su to bili deset godina ranije. Pri tome su Samobor i Dugo Selo jedini satelitski centri koji su zabilježili porast udjela dnevnih migranata.

Dnevne migracije su najraširenije u općinama koje su smještene blizu Zagreba, s iznimkom satelitskih gradova koji prekidaju vijenac najvećeg udjela dnevnih migranata uz rub Grada Zagreba. One su intenzivne i u općinama kroz koje prolaze glavne cestovne i željezničke prometnice koje omogućavaju bolju povezanost sa Zagrebom.

Osim u Zagreb radna snaga migrira i u satelitske gradove. Zato su dnevne migracije pojačane i u prostoru između Samobora i Jastrebarskog jer oba ova centra privlače radnu snagu (Ilić, Toskić, 2004.).

Relativno velik udio imaju i općine sjeverozapadno od Zaprešića, jugoistočno od Velike Gorice, sjeverno od Sesveta i južno od Dugog Sela pa se zaključuje da ti dnevni migranti putuju na posao u satelitske centre. No, jedan dio njih dnevno migrira i u Zagreb, iako na putu do njega prolaze kroz satelite. Primjerice iz općine Bistra u sjevernom podnožju Medvednice 65.6% dnevnih migranata migrira u Zagreb, 7.9% u Zaprešić, a 27.2% unutar općine Bistra  (Prelogović, Lukić, Pejnović, 2004.).

Detaljnija analiza dnevnih migracija govori o odredištu dnevnih migranata, tj. o udjelu Zagreba kao odredišta. Godine 1991. najveći je dio zaposlenih dnevnih migranata zagrebačkih satelita na posao odlazio u Zagreb.

Sl. 8. Struktura zaposlenih dnevnih migranata prema odredištu migriranja 1991.

                                                                               (Izvor: Popis 1991. neobjavljeni podaci)

                    Sl. 9. Struktura aktivnih dnevnih migranata prema odredištu migriranja 2001.

(1 - rade u drugom naselju istoga grada, 2 - rade u drugom gradu/općini ili u drugoj župa-niji) (Izvor: Neobjavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku)

Iz grafičkog prikaza na slici 9. može se odrediti udio aktivnih dnevnih migranata koji odlaze u Zagreb. 2001. nijedan satelitski grad osim Sesveta ne pripada Gradu Zagrebu. Kod onih dnevnih migranata koji rade u drugom gradu ili općini ili pak u drugoj županiji,  prikazuje dnevne migrante kojima je mjesto rada i drugom gradu ili županiji, može se pretpostaviti da je u najvećem broju slučajeva to odredište Zagreb.

Kod Sesveta, koje pripadaju Gradu Zagrebu, najveći dio dnevnih migranata koji odlazi u drugo naselje istoga grada, odlazi upravo u Zagreb. Tako se kod Sesveta Zagreb može prepoznati među onim dnevnim migrantima koji rade u drugom naselju istoga grada, a kod ostalih među onima koji rade u drugom gradu ili u drugoj županiji. Uopćeno se može reći da Zagreb prevladava kao odredište dnevnog migriranja iz satelitskih gradova i 1991. i 2001. godine.

Dnevne migracije su jedna od pojava koja u biti definira gradsku aglomeraciju, odnosno razdvaja okolicu grada od drugog prostora. Dnevno migriranje radne snage i učenika jedan je od najvažnijih činitelja brojnih socijalnih procesa u gradskoj urbanoj regiji. U tome smislu, dnevne migracije utječu i na razvoj centralnih funkcija naselja okolice jer je stanovništvo preko njih vrlo čvrsto povezano s matičnim gradom.

3.7. Stupanj automobilizacije

Za potrebe rada provedena je anketa. Njome je zahvaćeno 17 naselja okolice satelitskih gradova u kojima je anketirano 281 domaćinstvo (tabl. 2.). Naselja okolice Zagreba podijeljena su u tri skupine: snažnije urbanizirana naselja, slabije urbanizirana i ruralna naselja. Ovo klasificiranje prema stupnju socioekonomske preobrazbe izvršeno je prema udjelu poljoprivrednog u ukupnom stanovništvu i prema udjelu zaposlenog u aktivnom stanovništvu (Ilić, Toskić, 2004.).

Sl. 10. Naselja obuhvaćena anketom prema stupnju urbaniziranosti i prema broju domaćinstava (prema Ilić, Toskić, 2004.)

Od sedamnaest istraživanih naselja, četiri su ruralna (Drenčec, Jesenovec, Lazina Čička i Mala Ostrna), sedam ih je slabije urbanizirano (Cerje, Hrašće Turopoljsko, Javorje, Konščica, Prepuštovec, Staro Čiče) i sedam snažnije urbaniziranih (Brdovec, Kašina, Novo Čiče, Rude, Sveta Nedelja, Velika Mlaka i Velika Ostrna).

Tabl. 7. Naselja i domaćinstva obuhvaćena anketom

U okolici svakog satelitskog grada u anketu su uvrštena sva tri tipa naselja, osim kod okolice Zaprešića (gdje nema ruralnih naselja) i okolice Samobora (gdje nije bilo moguće doći do podataka o ruralnim naseljima). Isto tako, birana su i naselja koja su smještena između Zagreba i određenog satelitskog grada, želeći pri tome utvrditi gravitiraju li više Zagrebu ili satelitskom gradu, tj. je li došlo do promjena u odnosu na stanje koje je početkom 1970-ih uočio Malić. U slučajevima pojedinih satelitskih gradova to nije bilo moguće jer naselja koja se nalaze između njih i grada, nema.

Rad nastoji ispitati utječe li stupanj urbaniziranosti na gravitiranje određenom satelitskom centru ili Zagrebu. Stoga su izabrana ona naselja, koja su prostorno međusobno blizu, a razlikuju se u stupnju socioekonomske preobrazbe. Tako su, primjerice, snažnije urbanizirani Brdovec i slabije urbanizirano Javorje prostorno spojeni, a isti je slučaj i s Velikom i Malom Ostrnom, koje su zanimljive stoga što je Velika Ostrna snažnije urbanizirana, a Mala Ostrna ruralna. Dakle, riječ je o dvama naseljima među kojima gotovo da i nema prostorne udaljenosti, a stupanj njihove socio-ekonomske preobrazbe vrlo je različit.

Snažnije urbanizirana Kašina, slabije urbanizirani Prepuštovec i ruralni Jesenovec međusobno su udaljeni samo nekoliko kilometara. Stanovnici svih triju naselja prolaze kroz Sesvete na putu za Zagreb pa je zadatak ankete otkriti i koliki je udio Sesveta, a koliki Zagreba kao naselja podmirenje potreba za određenim centralnim funkcijama.

Cerje i Drenčec prostorno su također vrlo bliski, međutim prema socio-ekonomskim pokazateljima to su dosta različita naselja. Smještena su između dvaju satelitskih gradova, Sesveta i Dugoga Sela pa će anketa pokušati utvrditi gravitiraju li više jednom ili drugom satelitu, ili možda Zagrebu.

U okolici Velike Gorice Staro Čiče, Novo Čiče i Lazina Čička također su međusobno vrlo blizu, ali se razlikuju u stupnju urbaniziranosti, koji opada udaljavajući se od prometnice Zagreb – Velika Gorica – Sisak. Velika Mlaka i Hrašće Turopoljsko morfološki su gotovo spojeni. Naselja su smještena s obje strane spomenute prometnice koja je osovina suburbanizacije, ali je Velika Mlaka urbaniziranija od Hrašća. Ovaj par naselja vrlo nalikuje Brdovcu i Javorju kod Zaprešića - morfološki gotovo spojeni, ali je jedno snažnije, a drugo slabije urbanizirano. Urbaniziranije naselje ima mnogo više domaćinstava od slabije urbaniziranoga. Smještena su uz željezničku prugu i cestu, koje imaju nacionalno, pa čak i međunarodno značenje, ali i lokalno.

Staro i Novo Čiče te Lazina Čička smješteni su istočno od Velike Gorice, što znači da na putu za Zagreb prolaze kroz ovaj satelitski grad. Stoga se očekuje da će Velika Gorica kod njih imati značajnu gravitacijsku ulogu.

Za razliku od ovih naselja, Hrašće Turopoljsko i jedno od većih naselja zagrebačke okolice, Velika Mlaka, smješteni su između Velike Gorice i Zagreba, otprilike na sredini puta između ova dva naselja. Stoga će biti zanimljivo vidjeti prema kojim centrima domaćinstva tih naselja više gravitiraju. Osim što bi udio Velike Gorice bio znatno manji nego kod Starog i Novog Čiča te Lazine Čičke, Očekuje se veći udio Zagreba jer bi on zbog mnoštva funkcija koje ima, mogao biti privlačniji od Velike Gorice.

I kod Samobora jedno je naselje, Sveta Nedelja, smještena između satelitskog grada i Zagreba. Ona je snažnije urbanizirana, kao i Rude, čiji stanovnici prolaze kroz Samobor na ptu za Zagreb. Slabije urbanizirano naselje Konščica nalazi se doduše istočno od Samobora, ali zbog prometnih veza koje su uvjetovane reljefom, jedina veza za Zagreb vodi kroz Samobor.

Ukupno je anketirano 281 domaćinstvo. Broj anketiranih domaćinstava u pojedinom naselju nije bio jednak, nego je bio proporcionalan broju domaćinstava. U naseljima koja imaju više domaćinstava, anketirano ih je više. Anketirano je 5% ukupnog broja domaćinstava u naselju. Međutim, kod malih naselja to bi značilo da treba anketirati vrlo malo domaćinstava, samo nekoliko, pa je određeno da u tim naseljima anketiranih domaćinstava ne bude manji od deset. Kako su ta naselja vrlo mala, tih deset anketiranih domaćinstava ima udio od 6% pa sve do 30% ukupnog broja domaćinstava u tome naselju.

Koja će domaćinstva u naselju biti anketirana, određeno je metodom slučajnog uzorka. Telefonski imenik iz 1994. godine poslužio je kao registar domaćinstava u naselju i iz tog je registra nasumično izabran ranije navedenim načinom određeni broj domaćinstava. Podaci o domaćinstvima u naselju iz 1994. godine najsvježiji su kada je riječ o dostupnosti podataka o domaćinstvima na razini naselja.

Anketa je provedena telefonski. Članu domaćinstva s kojim je vođen razgovor, postavljena su ova pitanja:

1. U kojem naselju se Vaše domaćinstvo pretežno opskrbljuje polutrajnim i trajnim prehrambenim proizvodima?
2. U kojem naselju se Vaše domaćinstvo pretežno opskrbljuje tehničkom robom?
3. U kojem naselju se Vaše domaćinstvo pretežno opskrbljuje odjećom i obućom?
4. Ima li vaše domaćinstvo učenika srednje škole? Ako ima, u kojem naselju on pohađa srednju školu?
5. U koje naselje članovi Vašeg domaćinstva pretežno idu u knjižnicu?
6. U koje naselje članovi Vašeg domaćinstva pretežno idu u kino?
7. Posjeduje li Vaše domaćinstvo automobil?

Pitanje o odlasku u kino nisu postavljena stanovnicima naselja u okolici onih satelitskih gradova koji nemaju kinematograf – Sesveta i Dugoga Sela. To su naselja: Cerje, Drenčec, Jesenovec, Kašina, Mala Ostrna, Prepuštovec i Velika Ostrna.

Iako je javni promet u zagrebačkoj urbanoj regiji razvijen, posjedovanje osobnog vozila znatan je činitelj suburbanizacije, a tako i razvoja centralnih funkcija. Uz osobni automobil pokretljivost je veća. Osim toga, pojedine institucije centralnih funkcija smještene su na mjestima koja su javnim prometom znatno teže dostupna ili su mu sasvim nedostupna (primjerice uz autocestu).

U anketi provedenoj za potrebe ovoga rada domaćinstvima je postavljeno pitanje ,,Posjeduje li Vaše domaćinstvo automobil?'' U svim naseljima većina anketiranih domaćinstava ima automobil, mnoga i više njih. Najviše domaćinstava s automobilom zabilježeno je u naseljima Hrašće Turopoljsko, Lazina Čička i Sveta Nedelja. Domaćinstva bez automobila većinom su staračka i na pitanja o op-skrbljivanju tehničkim i nekim drugim proizvodima ispitanici su odgovarali da ih uopće ne kupuju. Ta domaćinstva nisu koristila ni knjižnice, niti kinematografe. Na temelju ankete može se zaključiti da je stupanj automobilizacije u Zagrebačkoj aglomeraciji visok i da on pozitivno utječe na njezinu decentralizaciju, tj. da omogućuje intenzivna kretanja između grada i okolice ili između satelitskih gradova i naselja u njihovoj okolici. Tako satelitski gradovi imaju manje značenje jer ih stanovništvo doslovno zaobilazi pri podmirivanju potreba za centralnim djelatnostima koje obavljaju u Zagrebu. Stupanj automobilizacije može se dovesti u vezu sa stupnjem socio-ekonomske preobrazbe, odnosno urbaniziranosti anketiranih naselja.

Sl. 11. Odgovor anketiranih domaćinstava na pitanje Posjeduje li Vaše domaćinstvo automobil?

Tabl. 8. Udio domaćinstava s automobilom u naseljima različitog stupnja socio-ekonomske preobrazbe

Primjećuje se kako udio domaćinstava s automobilom opada padom stupnja urbaniziranosti naselja. Relativno mala standardna devijacija ukazuje da nema velikih odstupanja od prosječne vrijednosti. Urbaniziranija naselja imaju i viši stupanj automobilizacije. To se tumači u prvom redu manjim udjelom staračkih domaćinstava u njima. Ruralna naselja imaju veći udio staračkih domaćinstava, a ta domaćinstva gotovo u pravilu nemaju osobni automobil.

Budući da osobni promet zauzima velik dio prometnog povezivanja grada s okolicom, automobilizacija je vrlo važan činitelj razvoja gradske urbane regije. Ona utječe i na razvoj centralnih funkcija kako grada, tako i naselja okolice. Današnja prometna infrastruktura omogućava dosta dobro povezivanje različitih dijelova Zagrebačke aglomeracije. Uz to, i broj osobnih vozila po domaćinstvu dovoljno je velik da omogući intenzivno povezivanje ovom vrstom prometa. Visok stupanj automobilizacije važan je činitelj decentralizacije gradske urbane regije pa tako i razvoja centralnih funkcija naselja gradske okolice. On omogućuje naseljima okolice veliku dostupnost satelitskim centrima, ali i matičnome gradu pa tako dvojako djeluje na razvoj pojedinih centralnih funkcija satelitskih centara.

4. Centralne funkcije satelitskih gradova    

    Zagreba

Katalogom centralnih funkcija, koji je u poglavlju 2.1.1., određuje se centralitet funkcije, odnosno naselja i to na temelju prisutnosti određene ustanove preko koje se realizira centralna funkcija. Da bi naselje imalo određeni stupanj centraliteta, u njemu treba postojati određena ustanova. Na ovaj se način kod svake funkcije analizira stupanj njenog centraliteta, odnosno centraliteta naselja. Osim toga, u ovom poglavlju iznose se i rezultati ankete provedene među domaćinstvima nekih naselja okolice satelitskih gradova.

4.1. Trgovina

Trgovačka funkcija je centralna funkcija koja se po nekim obilježjima razlikuje od ostalih centralnih funkcija. To se ponajprije odnosi na veliku neovisnost o planskom upravljanju od strane većih državnih i lokalnih institucija. Za razliku od školstva ili pošte, trgovački objekti osnivaju se na inicijativu poduzetništva, koja je regulirana odnosom ponude i potražnje na tržištu. Tako se može reći da je od svih centralnih funkcija trgovačka funkcija najviše ovisna o slobodnim pojavama i procesima na tržištu.

Trgovina je centralna funkcija koja je u razdoblju 1991.-2001. doživjela najviše promjena. Glavni razlog tome bio je prelazak s planskoga na tržišno gospodarstvo koji se dogodio početkom 1990-tih godina. Poduzeća trgovačke djelatnosti prešla su iz društvenog u privatno vlasništvo. Otvoren je i velik broj novih poduzeća: od veletrgovina i uvozno-izvoznih poduzeća do malih prodavaonica mješovitom robom u stambenim zgradama. Taj je proces bio vrlo intenzivan upravo u Zagrebačkoj aglomeraciji,  gospodarski najrazvijenijem dijelu Hrvatske.

U satelitskim gradovima djeluje mnogo poslovnih subjekata. Slika 12. prikazuje višestruki porast kod onih satelita za koje postoje podaci iz 1991. godine. Godine 2000. Sesvete se ističu s najviše poslovnih subjekata, a slijedi Velika Gorica. To je i razumljivo jer su ova dva satelitska centra imala najviše stanovnika.

Sl. 12. Broj poslovnih subjekata iz djelatnosti trgovine u satelitskim gradovima Zagreba 1991. i 2000. (Izvor: Neobjavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku)

Kod svih satelitskih centara došlo je do višestrukog povećanja broja poslovnih subjekata. Satelitski centri s najrazvijenijom trgovačkom djelatnošću su Velika Gorica i Sesvete. U njima je zabilježen veliki porast broja poslovnih subjekata ove djelatnosti, ali i u Samoboru i Zaprešiću. Zaostaje jedino Dugo Selo, ali i ondje je u međupopisnom razdoblju 1991.-2001. zabilježen velik porast.

Tijekom 1990-tih godina u Hrvatskoj se počinju znatnije otvarati trgovački centri i to upravo u prostoru Zagrebačke aglomeracije. U razdoblju 1991.-2004. u Zagrebu i njegovoj okolici otvoreno je preko četrdeset većih maloprodajnih prodavaonica (površine veće od     2000 m²): trgovačkih centara, hipermarketa, hipermarketa-trgovačkih centara i specijaliziranih hipermarketa (Lukić, 2005.). Vrlo rano, još 1994. godine, otvoren je hipermarket-trgovački centar ,,Getro'' u Sesvetama kao prvi hipermarket-trgovački centar u Zagrebačkoj aglomeraciji i kao jedan od dvaju (uz ,,Importanne centar'') većih maloprodajnih mjesta u Zagrebačkoj aglomeraciji, odnosno u Hrvatskoj. Blizina autocesta i smještaj u dotad industrijskoj zoni Sesveta bili su ključni lokacijski faktori. Time je trgovačka funkcija Sesveta ojačala toliko, da je privlačila stanovništvo čitave aglomeracije. U Sesvetama je 2002. godine otvoren i hipermarket ,,Metro'', specijalizirani hipermarket ,,Lesnina – Merkur'' i nekoliko auto-salona čime su Sesvete postale satelitski grad s najsnažnijom trgovačkom funkcijom. Upravo na primjeru Sesveta primjećuje se da je došlo do suburbanizacije funkcije trgovine.

U ovom se razdoblju i u Velikoj Gorici otvara hipermarket-trgovački centar ,,Kaufland'', a nešto kasnije i Samobor i Dugo Selo dobivaju ,,Super-Konzum'' koji spada u istu kategoriju. Zasad jedino Zaprešić nema maloprodajni objekt toga karaktera, ali se planira izgraditi i nakon izgradnje bit će najveći u aglomeraciji.

U tim novim trgovačkim poslovnim objektima, koji su zaustavili desetljećima dugo kupovanje građana u inozemstvu, trguje se ponajviše hranom, zatim tehničkom robom te obućom i odjećom.

4.1.1. Trgovina hranom

Gravitacijske odnose unutar Zagrebačke aglomeracije daju odgovori na pitanja koja su postavljena u anketi. U vezi s trgovačkom funkcijom domaćinstvima su postavljena tri pitanja. Jedno se odnosilo na kupovanje hrane, drugo na kupovanje odjeće i obuće, a treće na kupovanje tehničke robe.

Na taj se način istraživala trgovinska funkcija ne za svakodnevne (kruh, mlijeko i sl.), nego za povremene prehrambene potrebe stanovništva.

Tabl. 9. Odgovor anketiranih domaćinstava na pitanje U kojem naselju se Vaše domaćinstvo pretežno opskrbljuje polutrajnim i trajnim prehrambenim proizvodima?