Samostan Zograf ili priča o ogorčenosti koju je zamijenilo bratsko ganuće

Zograf je bugarski samostan, osnovan u 10. stoljeću.
Jednog dana smo se iz Hilandara uputili onamo, po preporuci oca Simeona. Evo samo crtica s tog događaja:

Otac Simeon, redovnik u samostanu Hilandar, preporučio nam je da odemo u susjedni samostan Zograf. ,,Staza je prava svetogorska'' kaže. ,,Udaljen je desetak kilometara, ali dio puta će vas prevesti kombi koji će voziti hodočasnike u luku.''. I tako smo jednog jutra, nakon molitve i obroka u Hilandaru, oko 10 sati krenuli kombijem s grupom hodočasnika iz Beograda koju je vodila agencija ,,Dobročinstvo'', turistička agencija Srpske pravoslavne crkve koja organizira samo hodočašća. U kombiju smo pobudili veliko zanimanje jer su primijetili da smo Hrvati. :)

Otac Simeon mi je jednom rekao: ,,Ja sam rodom iz kraja koji je u Drugom svjetskom ratu jako stradao od Bugara. Ovdje u našoj blizini postoji jedan bugarski samostan. Ja ne mislim ništa loše o njemu i njegovim redovnicima.''

Nakon iskrcavanja iz kombija nastavili smo pješice. Put je vodio kroz šumu i bio je planinarska staza. Tako smo detaljno upoznali sredozemnu šumu (u kojoj inače ima čagljeva i divljih svinja, ali danju spavaju!). ,,Prava svetogorska staza'' oca Simeona značilo je da je da je staza uska, puna prepreka, ali ne nesavladivih i da se ide kroz prirodu.

Nakon 1-2 sata hoda ugledali smo samostan. 20-tak minuta nakon toga bili smo mu na vratima na kojima je velika slika Majke Božje, zaštitnice Svete gore, i drugih svetaca.

Kad smo ušli u kompleks, nismo nikoga vidjeli pa smo otišli do slavine jer je bilo dosta vruće. Sjedeći ondje nakon nekog vremena ugledali smo dva mlada  redovnika. Prišli smo im i na pitanje odakle smo, rekli da smo iz Hrvatske, a oni su nas vrlo ljubazno uputili na prvi kat gdje je prostor za doček gostiju.

Oni su otišli svojim putem, a mi nismo u prostor za goste, nego smo se vratili k slavini. Tek za 10-tak minuta pošli smo gore. Gore su nas dočekala druga dva redovnika koji su nas pitali gdje smo, da nas čekaju. Mi smo se ispričali. Sjeli smo na ponuđena mjesta i bili usluženi čajem i lokumom. Jedan paketić lokuma dobili smo za put. Na pitanje odakle smo, rekli smo da smo iz Hrvatske i da smo katolici. Dok smo sjedili, primijetili smo da nas jedan od njih dvojice gleda s udaljenosti od 5-6 metara podozrivo, ispod oka. Obojica smo u tom pogledu pronašli čuđenje, mali prezir, sažaljenje, tako nešto. Taj je radovnik potom napustio prostoriju i više ga nismo vidjeli. Drugi je redovnik počeo pričati da je kod njega bio jedan katolik, profesor iz Austrije i da mu je on postavio jedno pitanje, a profesor je šutio, nije odgovorio (,,molčanije''). Dotad je naša komunikacija tekla na bugarskom i hrvatskom, međutim, priču o profesoru katoliku nisam sasvim razumio. Pitao sam što ga je to pitao, a na što ovaj nije mogao odgovoriti. Redovnik je ne skrivajući grubost, odgovorio, ,,to je tvoj problem što ne razumiješ!'' i udaljio se od nas, sjevši za stol udaljen 5-6 metara od nas. Kad smo nakon 5-6 minuta šutnje pokušali nastaviti razgovor, rekao je: ,,Pričat ćemo kad popijete čaj.''. Bilo je čak i simpatično kad smo se nakon slijedećih 5-6 minuta javili: ,,Popili smo!''. Tada je ustao i krenuli smo zajedno.

 - Vi vjerojatno ne želite vidjeti crkvu jer ne poštujete ikone!
 - Mi poštujemo ikone.
 - Ne, ne poštujete!
 - Pa valjda ja znam što mislim, što mi je u glavi!

Krenuli smo u crkvu. Pred samom crkvom redovnik nam je rekao nešto na bugarskom. Mi nismo razumjeli. Ponovio je, s istim učinkom. Tada je rekao ,,Leave your baggage here.'' (Ostavite prtljagu ovdje.). Od tada smo komunicirali na engleskom.

Ušli smo u crkvu gdje smo se prekrižili pred ikonom i poljubili je.

Redovnik nam je pričao o obilježjima crkve. Došao je do jedne freske i rekao:
- U 13. stoljeću križari su zapalili redovnike u samostanu. Ova freska to prikazuje. Ovo s križarima je pod samostanom je papa. On, međutim, nije bio tu, samo je tako naslikan.
Na licu pape bilo je 5-10 bijelih mrlja, najvjerojatnije od protestnog grebanja.

Pred ikonostasom nam je pokazao relikvije, moći svetaca:
- Pogledajte kosti: crne su od gorenja.
Redovnik je bio uzbuđen i ponašao se kao da se taj zločin dogodio prošle godine te kao da je netko njegov u njemu stradao.

Tada je jedan od nas rekao:
 - Znate što ću Vam reći?
 - Što?
 - Da sada križari opkole samostan i da ga zapale, nas dvojica odabrali bismo da budemo s Vama, da s Vama izgorimo!
 - Svaka čast!

Onda nam je pokazao jednu ikonu i ispričao da je u vrijeme ikonoborstva u Bizantskom carstvu (pokreta u 8. i 9. stoljeću koji je uništavao ikone smatrajući njihovo štovanje za krivovjerje) jedan čovjek (vojnik, časnik ili nešto drugo) u crkvi pokazao: ,,Ovu ikonu treba uništiti." i upro prst u nju. Zapravo ju je dotaknuo, ali je ona postala meka i on je umočio prst u nju kao da je tekuća. Kasnije nije mogao prst izvući i morali su ga odrezati. Nedavno je bilo vršeno istraživanje i nađeno je da je u ikoni ostatak ljudskoga prsta.

Nastavili smo pričati na ruskom. Naš nam je domaćin rekao da ima pedeset i nešto godina i da su mu supruga i dijete (ili samo jedno od njih) poginuli u zrakoplovnoj nesreći, a da on slučajno nije ušao u taj zrakoplov. Tada se zaredio.

Na izlasku iz crkve ponovo smo pokazali duboko štovanje ikoni.

Po izlasku nas je zamolio da mu na papirić napišemo svoja imena. Bio je uzbuđen.
 - Htio bih moliti za vas. (Inače: prema iskustvu iz Hilandara, moli se samo za ,,pravoslavno krštene''.)
 - Hvala! Imamo poklon za samostan - pokazali smo križ Svetog Benedikta, možemo reći ,,tipično katolički''. - Recite nam samo namjeravate li ga koristiti ili ćete ga baciti.
 - Sigurno ćemo ga koristiti. Moram samo predstojnika samostana pitati kako.
 - Onda Vam ga poklanjamo sa željom da Bog bude s Vama i sa samostanom.
 - Hvala!

U daljem razgovoru nevezano nam je rekao da mu je Majka Božja jednom rekla neka ne moli za anglikance.

Na rastanku sam mu htio poljubiti ruku, ali on ju je poljubio meni! Isto tako i Damiru! Oči su mu bile suzne (kao i nama). Rekao je da će moliti za nas i mahao nam.

Eto, tako nam je jednog ljetnog poslijepodneva bilo u bugarskom samostanu Zograf na Svetoj gori.