Samostan Hilandar

Hilandar je samostan Srpske pravoslavne crkve kojega su 1198. osnovali vliki srpski župan Stefan Nemanja i njegov sin Sava Nemanjić. U SPC-u poznati su kao Sveti Simeon Mirotočivi i Sveti Sava. Predstavlja jednu od najvećih svetinja, ako ne i najveću, pravoslavnim Srbima.
Samostan se sastoji od niza zgrada, a najvažnija je crkva Prikazanja Bogorodice (srp. Vavedenja Bogorodice), koju je 1320. godine dao izgraditi kralj Milutin.
Osim crkve, tu su i zgrade s ćelijama redovnika, knjižnicom, riznicom, blagovaonicom, bunar Svetoga Save, konak za goste i dr.
U samostanu živi 30-tak redovnika, nekoliko iskušenika (možemo ih nazvati redovničkim kandidatima), a ljeti ovdje boravi i 20-50 gostiju.

Dnevni raspored za goste u samostanu je slijedeći:

4:00 – početak jutarnje molitve koja se zove jutrenje; najavljuje ga redovnik koji obilazi crkvu i udara čekićem u dasku te tako poziva na molitvu
6:30 – početak liturgije (Sv. Mise), koja je spojena s liturgijom
8:30 – ručak (tako ga ovdje nazivaju, možemo ga nazvati i doručkom)

Slobodno vrijeme

17:00 – početak molitve
18:30 – obrok
19:00 – početak molitve koja se zove akatist (slična je krunici)

Slobodno vrijeme

Dakle, obroci su samo dva puta dnevno, a i ti su u vrijeme posta, kada smo mi bili, niskokalorični (ništa životinjskog porijekla). Kako preživjeti nama nenaviklima na takav način prehrane? U okolici, naravno, nema nikakvih trgovina, ali u susjednom samostanu možete kupiti med ili čokoladni namaz, a na obroku u Hilandaru možete uzeti kruh za kasnije. Treba reći da prisutnost na molitvi, (kao ni na obrocima!), nije obvezna, a za boravak u samostanu niste dužni ništa platiti!

Kako izgleda obrok? Nakon molitve ulazite u prostoriju koje je sva oslikana freskama iz 13. stoljeća i podsjeća na filmove serije o Vuku Karadžiću i sl.. Redovnici sjedaju za stolovo, kao i gosti koji su zajedno s iskušenicima za istim stolom. Slijedi kratka molitva na staroslavenskom jeziku, a onda zvono označava početak obroka. Dok se jede, jedan redovnik na posebnom mjestu čita životopise svetaca, upute o kršćanskom životu i sl. Nakon nekoliko minuta drugi zvuk zvona označava da smijete uzeti i piće - vodu i hladno vino. Nakon 20-tak minuta treći zvuk zvona označava da je kraj obroku. Svi ustaju i počinje jednominutna molitva nako koje svi prisutni napuštaju ,,trpezariju'', počevši od redovnika. Kad izlazite, vidite da je jedan redovnik u stavu dubokog poklona, okrenut u smjeru kojim ljudi izlaze iz blagovaonice (srp. trpezarije). To je upravitelj kuhinje. Pred blagovaonicom je debela hladovina pod trijemom. U blagovaonici ostaju samo poslužitelji - jednom smo im i mi pomogli raspremati stolove i prati posuđe.
U okolici ima divljih svinja i, kako redovnici kažu, šakala (čagljeva), divljih životinja koje dolaze do samih samostanskih zgrada. Jedne noći nas je sve probudilo zavijanje nekolicine čagljeva, koji su bili gotovo pod našim prozorima! To je zavijanje bilo vrlo egzotično – dosta drugačije od zavijanja psa ili vuka, nekako dinamičnije, žešće.

Na nešto manje od dva kilometra od samostana je plaža kraj jednog vinograda. Kupanje se ne preporučuje, ali ne zbog kvalitete vode (more je izvrsno!), nego da se ne bi remetio način života na Svetoj gori. Na tu plažu odlaze redovnici, iskuđenici i gosti da bi meditirali uz prekrasne slike Egejskoga mora.

Iz Hilandara možete otići u susjedni grčki samostan Esfigmen, koji je udaljen oko četiri kilometra. Ali, u Hilandaru vas upozoravaju da su ondje zeloti, skupina koja nikako ne voli katolike! Kako nam je ondje bilo, pročitajte na stranici Esfigmen.

Na 15-tak kilometara od Hilandara je bugarski samostan Zograf. Onamo se dio puta možete prevesti automobilom, a onda imate 4-5 km pješice. I ondje smo bili i bilo je dosta dinamično – pogledajte stranicu Zograf.

Na kraju: hvala ocima Simeonu, Pavlu, Metodiju, radnicima Radovanu, Ivici, Mili i svima ostalima koji su nas vrlo lijepo ugostili!


Više o Hilandaru